Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici - TREĆIDIO. SAVRŠENA POSVETA ISUSU KRISTU

• 
• 

 

T R E Ć I D I O

SAVRŠENA POSVETA ISUSU KRISTU

1 . P o g l a v l j e

BITNI SADRŽAJ POSVETE

120. Sva naša savršenost sastoji se u ovome: upriličiti se Isusu Kristu, s njim se sjediniti i njemu se posvetiti. Zato je, bez sumnje, najsavršenija od svih pobožnosti ona koja nas najsavršenije upriličuje Isusu, s njim nas sjedinjuje i njemu posvećuje. A pošto je Marija od svih stvorova najviše upriličena Isusu, dosljednost i pobožnost prema blaženoj Djevici, svetoj Majci našega Gospodina, više od ijedne druge pobožnosti posvećuje i upriličuje dušu Isusu, pa što je neka duša više posvećena Mariji, to će biti više posvećena i Isusu Kristu. Eto, zato savršeno posvećenje Isusu, nije ništa drugo nego savršeno i potpuno posvećenje sama sebe Presvetoj Djevici, a baš tu pobožnost ja naučavam. Drugim riječima, ta je posveta savršena obnova zavjeta i obećanja učinjenih na krštenju.

1. Savršena i potpuna posveta samoga sebe Presvetoj Djevici

121. Ova, dakle, pobožnost se sastoji u tome da se potpuno predamo Presvetoj Djevici, da tako budemo po njoj potpuno Isusovi. Imamo njoj pokloniti: svoje tijelo sa svim njegovim osjetilima i udovima; svoju dušu sa svim njezinim moćima; sva izvanjska dobra, tzv. dobra sreće, sadašnja i buduća; svoja unutarnja i duhovna dobra, a to su naše zasluge, kreposti i naša dobra djela, prošla, sadašnja i buduća. Jednom riječju, sve što imamo u redu naravi i u redu milosti, i što bismo mogli ubuduće imati u redu naravi, milosti i slave. I to bez ikakva ograničenja, ne izuzevši ni jednog novčića, ni dlake, ni najmanjega dobra djela, i to za svu vječnost. Zapravo, ne smijemo tražiti nikakve druge nagrade za taj naš dar i službu, niti joj se nadati, do jedine časti što pripadamo Isusu po Mariji i u Mariji, sve kad ova ljubezna Gospodarica ne bi bila, kao što jest vazda, najvelikodušnija i najzahvalnija od svih stvorova.

122. Ovdje treba napomenuti da u dobrim djelima koja činimo, imamao dvije stvari: naknada i zasluga, to jest naknadna ili isprosna vrijednost i zaslužna vrijednost. Naknadna ili isprosna vrijednost nekog dobrog djela jest sami dobri čin, ukoliko njime zadovoljavamo kazni za grijehe ili postižemo koju novu milost. A zaslužna vrijednost ili zasluga jest dobri čin, ukoliko zaslužuje milost i vječnu slavu. Mi, eto, ovom posvetom poklanjamo Presvetoj Djevici svu naknadnu ili isprosnu i zaslužnu vrijednost svojih dobrih djela. Drugim riječima, dajemo joj naknade i zasluge svih svojih dobrih djela. Dajemo joj svoje zasluge, svoje milosti i svoje kreposti, ne da ih podijeli drugima (jer su naše zasluge, milosti i kreposti, pravo govoreći, neotuđive. Jedini je Isus Krist, postavši našom jamčevinom kod Oca, mogao nama podijeliti svoje zasluge), nego da nam ih ona sačuva, umnoži i uljepša, kako ćemo to poslije rastumačiti. No svoje joj naknade dajemo da ih udijeli kome joj je drago i na veću slavu Božju.

123. Iz toga slijedi: 1. Ovom pobožnošću dajemo Isusu na najsavršeniji način, naime, preko Marijinih ruku, sve što mu možemo dati, i to mnogo više nego po drugim pobožnostima, u kojima mu dajemo ili dio svoga vremena, ili dio svojih dobrih djela, ili dio svojih naknada i mrtvljenja. Ovom smo pak pobožnošću dali i posvetili sve, pa i samo pravo da raspolažemo svojim nutarnjim dobrima i naknadama što ih od dana do dana zadobivamo dobrim djelima. Takvo što ne čini se ni u jednom od redova. Redovnici daju Bogu dobra sreće, zavjetom siromaštva; tjelesna dobra, zavjetom čistoće; svoju volju, zavjetom posluha, a katkada i tjelesnu slobodu, zavjetom klauzure. Ali ne daju Bogu slobodu ili svoje naravno pravo raspolaganja vrijednošću svojih dobrih djela, niti se lišavaju, ukoliko je to moguće, onoga što kršćanin ima najskuplje i najdragocjenije, to jest vlastitih zasluga i vlastitih naknada.

124. 2. Osoba koja se je tako dragovoljno posvetila i žrtvovala Isusu po Mariji, ne može više raspolagati vrijednošću nijednoga svoga dobroga djela. Sve što dobro trpi, misli, govori i čini, pripada Mariji, da time raspolaže po volji svoga Sina i na njegovu veću slavu. Naravno da ta ovisnost ništa ne smeta staleškim obvezama, koje netko ima sada ili će ih imati ubuduće: na primjer, obvezama nekog svećenika koji, po službi ili inače, mora namijeniti za određenu osobu naknadnu ili isprosnu vrijednost svete Mise; jer svoj dar Mariji prikazujemo samo prema Božjim odredbama i prema svojim staleškim dužnostima.

125. Posvećujući se Presvetoj Djevici mi se, ujedno, posvećujemo i Isusu Kristu: Presvetoj Djevici kao savršenom sredstvu koje je Isus odabrao da se sjedini s nama i nas sjedini sa sobom; a našemu Gospodinu kao svome konačnom cilju, kojemu dugujemo sve što jesmo, jer je on naš Otkupitelj i naš Bog.

2. Savršena obnova krsnih zavjeta

126. I već sam rekao da ovu pobožnost možemo dobro nazvati savršenom obnovom krsnih zavjeta ili obećanja. Zbilja je svaki kršćanin prije krštenja bio sužanj Sotone, kojemu je pripadao, ali se na svome krštenju, na svoja usta ili preko kuma ili kume, svečano odrekao Sotone, njegovih raskošja i njegovih djela te je uzeo Isusa za svoga Gospodara i vrhovnog Gospodina, da bude ovisan o njemu kao sužanj ljubavi. A upravo to činimo u ovoj našoj pobožnosti: odričemo se đavla, svijeta, grijeha i samih sebe, kako je to izrečeno u obrascu posvete, i potpuno se predajemo preko Marijinih ruku. Dapače, činimo i nešto više, jer na krštenju govorimo redovito na tuđa usta, naime, kuma i kume, i dajemo se Isusu samo preko skrbnika; dok se u ovoj pobožnosti dajemo sami po sebi, od svoje volje i s potpunim razumijevanjem onoga što radimo. Na svetom krštenju ne darivamo se Isusu preko Marijinih ruku, bar ne izričito, niti mu dajemo vrijednost svojih dobrih djela. Stoga, iza krštenja ostajemo potpuno slobodni namijeniti tu vrijednost kome hoćemo ili je zadržati za se. U ovoj se pobožnosti, naprotiv, izričito dajemo Isusu preko Marijinih ruku te mu posvećujemo vrijednost svih djela.

127. Ljudi se zavjetuju na svetom krštenju – veli sv. Toma – da se odriču đavla i njegovog raskošja. Taj je zavjet najviši i najneophodniji, o kome kaže sv. Augustin: »Krštenje je naš najveći zavjet, kojim se zavjetujemo da ćemo ostati u Kristu.«³⁸ I to isto tvrde crkveni pravnici: »Poglavit je zavjet onaj koji zavjetujemo na krštenju.«³⁹ Međutim, tko vrši taj veliki zavjet? Tko vjerno drži obećanja svetoga krštenja? Ne iznevjeruju li se gotovo svi kršćani obećanju što su ga zadali Isusu na svome krštenju? A odakle može doći ovaj opći nered, ako ne odatle što živimo smetnuvši s pameti obećanja i obveze svetoga krštenja i što gotovo nitko ne potvrđuje sam po sebi savezni ugovor koji smo nekoć sklopili s Bogom preko kuma ili kume?

128. Da je to živa istina, izjavio je sabor u Sensu, što ga je sazvao Ljudevit Pobožni kako bi uklonio velike nerede koji su se bili pojavili među kršćanima. Taj je sabor zaključio da je glavni uzrok tolike pokvarenosti u životu, dolazio odatle što su ljudi živjeli zaboravivši ili ne poznavajući obveze svetoga krštenja te je smatrao najzgodnijim sredstvom, kojim bi se moglo suzbiti tako veliko zlo: navoditi kršćane na obnovu krsnih zavjeta i obećanja.

129. Katekizam tridentinskog sabora, vjerni tumač toga svetoga Sabora, potiče župnike neka čine isto i neka privikavaju svoje vjernike da se spominju i da vjeruju da su o Isusu ovisni i posvećeni mu kao sužnjevi svome Otkupitelju i Gospodaru. Evo što kaže Katekizam: »Župnik neka pouči vjernike da je sasvim pravedno da se vječno predamo i posvetimo svome Otkupitelju i Gospodaru ne drukčije nego kao robovi.«⁴⁰

130. Ako nam, dakle, kažu Sabori, Oci i samo iskustvo, da je najbolje sredstvo, kojim će se neredi popraviti kod kršćana, prizivati im u pamet krsne obveze i navoditi ih na obnovu zavjeta učinjenih na krštenju. Nije li onda razložno da to bez oklijevanja uradimo na savršen način u ovoj pobožnosti i posveti našemu Gospodinu preko njegove svete Majke? Naglašavam – na savršen način – jer da se posvetimo Isusu, služimo se najsavršenijim sredstvom, a to je Presveta Djevica.

3. Odgovor na neke prigovore

131. Ne može se prigovoriti da je ova pobožnost nova ili bez važnosti. Nije nova, jer Sabori, sveti Oci, mnogi pisci, stari i novi, govore o ovoj posveti našemu Gospodinu ili o obnovi zavjeta svetoga krštenja kao o nečemu što se davno vršilo te tu posvetu savjetuju svim kršćanima. Nije ova pobožnost bez važnosti, jer najglavniji izvor svih nereda, a po tome i vječnoga osuđenja kršćana je zaboravljanje ove svete vježbe i nehaj prema njoj.

132. Tkogod bi mogao reći da nam ova pobožnost veže ruke, pa ne možemo pomoći dušama svojih roditelja, prijatelja i dobročinitelja, budući da smo se njome darovali Gospodinu, preko ruku Presvete Djevice, vrijednost svih svojih dobrih djela, molitava, mrtvljenja i milostinja. Na to odgovaram:

Prvo. Nevjerojatno je da će naši prijatelji, roditelji ili dobročinitelji, trpjeli štetu stoga što smo se mi neograničeno predali i posvetili službi svoga Gospodina i njegove svete Majke. Takvo što pretpostaviti, značilo bi vrijeđati dobrotu Isusa i Marije, koji će lijepo znati pomoći našim roditeljima, prijateljima i dobročiniteljima od našega maloga dohotka ili drugim putovima.

Drugo. Ova nam vježba ne smeta moliti se za druge, bilo za pokojne, bilo za žive, iako namjena naših dobrih djela zavisi o volji Presvete Djevice. Naprotiv, to će nam biti poticaj da molimo s većim pouzdanjem, kao što bi bogata osoba, koja bi darovala svoja dobra mogućem vladaru da ga bolje počasti, molila zatim toga vladara s većim pouzdanjem da udijeli milost prijatelju koji bi joj se preporučio za to. Dapače, tom bi vladaru moralo biti drago što mu se pruža prilika da može iskazati svoje priznanje onoj osobi koja se ogolila da njega obuče, i koja se osiromašila da njega počasti. To isto treba reći o našem Gospodinu i Presvetoj Djevici: oni ne će pustiti da ih itko ikada pobijedi u velikodušju.

133. Tkogod će možda reći: ako dadem Presvetoj Djevici svu vrijednost svojih dobrih djela, da ih namjenjuje kome hoće, onda ću ja morati možda dugo trpjeti u čistilištu. Ovaj prigovor, koji dolazi iz sebeljublja i nepoznavanja velikodušnosti Boga i njegove Presvete Majke, pada sam od sebe. Gorljiva i plemenita duša, koja se zauzima za Božje interese više nego za svoje, koja daje Bogu sve što ima, bez ikakve iznimke, tako da ne može više, non plus ultra, koja gori od želje za slavom i kraljevstvom Isusa Krista preko njegove Presvete Majke, i koja se sva žrtvuje da to postigne; zar će, velim, ta plemenita i velikodušna duša biti na drugome svijetu više kažnjena zato što je bila velikodušnija i nesebičnija od drugih? Baš naprotiv! Naš će se Gospodin i njegova Presveta Majka pokazati prema toj duši najvelikodušniji i na ovome i na onome svijetu, u redu naravi, milosti i slave, kako ćemo to vidjeti poslije.