Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici - ZAKLJUČAK

• 
• 

 

ZAKLJUČAK

Način kako ćemo obavljati ovu pobožnost kod svete pričesti

Prije pričesti

266. Ponizi se duboko pred Bogom. Odreci se svoga sasvim pokvarenoga dna i svoje priprave, makar se ne znam koliko dobra pričinjala tvome sebeljublju. Obnovi svoju posvetu govoreći: Sav sam tvoj, moja draga Gospodarice, i sve je moje tvoje. Zamoli ovu dobru Majku da ti pozajmi svoje Srce, da u nj primiš njezina Sina s njezinom pripravom. Prikaži joj da bi trpjela slava njezina Sina kad bi on bio primljen u tvoje tako prljavo i tako nestalno srce, koje bi Isusu okrnjilo slavu ili ga izgubilo. Ali ako se ona hoće nastaniti kod tebe da sama primi svoga Sina, to joj je slobodno zbog vlasti koju ima nad srcima, a njezin će Sin na taj način saskim lijepo biti primljen od nje bez ljage i bez pogibelji da bude uvrijeđen ili izgubljen: Bog je posred nje, poljuljat se neće (Ps 45, 6). Reci joj pouzdano da je svo ono dobro što si joj darovao mali doprinos njezinoj časti, ali da joj svetom Pričešću želiš darovati onaj isti dar koji joj je nekoć darovao vječni Otac, i da će biti više počašćena tim darom, nego da joj daruješ sva dobra svijeta. Reci joj, napokon, da Isus, koji je ljubi neizmjerno, želi opet s ugodnošću otpočinuti u njoj, premda će se to zbiti u tvojoj duši, prljavijoj i siromašnijoj od staje, u koju mu nije bilo teško doći jer je u njoj bila ona – Marija. Zamoli je da ti daruje svoje Srce ovim nježnim riječima: Uzimam te za sve blago svoje. O Marijo, daj mi Srce svoje!

Za vrijeme pričesti

267. Stupajući da primiš Isusa Krista, poslije Očenaša, reci mu tri puta: Gospodine, nisam dostojan... Govoreći prvi put, pomisli na vječnog Oca pa mu reci da nisi dostojan primiti njegova jedinog Sina zbog tvojih opakih misli i tvojih nezahvalnosti prema tako dobrome Ocu, ali eto Marije, njegove službenice. Evo službenice Gospodnje, koja to čini mjesto tebe i nadahnjuje ti najveće pouzdanje i nadu kod njegova božanskog Veličanstva: Jer si me posebnim načinom utvrdio u nadi.

268. Reci zatim Sinu: Gospodine nisam dostojan... Da nisi dostojan primiti Ga radi tvojih nekorisnih i opakih riječi i tvoje nevjernosti u njegovoj službi, ali ga ipak moli da ti bude milostiv, jer ćeš ga uvesti u kuću njegove rođene Majke i tvoje Majke, i ne ćeš mu dati otići dok se ne nastani kod nje. Uhvatih ga i neću ga pustiti, dok ga ne uvedem u kuću Majke svoje, u ložnicu roditeljke svoje (Pj 3, 4). Zamoli ga da ustane i da pođe k svom počivalištu i u svoj sveti šator (usp. Ps 131, 8). Reci mu da se nimalo ne uzdaš u svoje zasluge, u svoju snagu i u svoje priprave kao Ezav, nego u zasluge, snagu i priprave Marije, svoje drage Majke, kao mali Jakov u brigu Rebekinu, i da se ipak usuđuješ približiti njegovoj svetosti, premda si grješnik i pravi Ezav, jer su tvoja snaga i nakit zasługę i kreposti njegove presvete Majke.

269. Reci i Duhu Svetom: Gospodine, nisam dostojan... Da nisi dostojan primiti remek-djelo njegove ljubavi zbog mlakosti i opakosti tvojih djela i toga protivljenja njegovim nadahnućima, ali da je Marija, njegova vjerna Zaručnica, sve tvoje uzdanje, pa reci sa sv. Bernardom: Ona je moja najveća sigurnost, ona je sav razlog moga ufanja. Možeš mu se također pomoliti da opet siđe u Mariju, svoju nerazdruživu Zaručnicu, jer je njezino krilo jednako čisto i njezino Srce jednako užeženo kao što je i nekoć bilo; i da bez njegova dolaska u tvoju dušu ni Isus ni Marija ne će biti oblikovani ni dostojno nastanjeni u tvojoj duši.

Poslije svete pričesti

270. Poslije svete Pričesti, sabravši se u se i zatvorivši oči, uvedi Isusa u Srce Marijino. Daj ga njegovoj Majci, koja će ga primiti ljubezno, smjestiti časno, klanjati mu se duboko, ljubiti ga savršeno, zagrliti ga nježno i iskazati mu u duhu i istini mnoge počasti, koje su nama nepoznate zbog naše guste tame.

271. Ili se drži sasvim ponizna srca u prisutnost Isusa nastanjena u Mariji; ili se vladaj kao rob na vratima kraljevskog dvora, gdje je Kralj u razgovoru s Kraljicom; pa dok se oni razgovaraju i dok ne trebaju tebe, ti pođi duhom u nebo i svuda po zemlji i zamoli sve stvorove da zahvaljuju i časte i ljube Isusa i Mariju mjesto tebe: Dođite, poklonimo se... (Ps 94, 6).

272. Ili također moli sam Isusa u zajednici s Marijom, za dolazak njegova kraljevstva na zemlju preko njegove svete Majke, ili ga moli božansku mudrost, ili ljubav Božju, ili oproštenje grijeha, ili koju drugu milost, no vazda preko Marije i u Mariji. Gledajući na se poprijeko, reci: Ne obaziri se, Gospodine, na moje grijehe, nego neka tvoje oči gledaju na Marijinu pravdu, to jest neka oči tvoje vide u meni samo Marijine kreposti i zasluge. A spominjući se svojih grijeha nadodaj: Neprijatelj čovjek to učini, a taj moj najljući neprijatelj, koji je počinio ove grijehe, jesam upravo ja. Možeš također reći: Od čovjeka opaka i himbena izbavi me (Ps 43, 1), ili još: Ti treba da rasteš, a ja da se umanjujem (usp. Iv 3,30). Moj Isuse, ti trebaš rasti u mojoj duši, a ja se umanjivati. Marijo, ti trebaš rasti u meni, a ja moram biti manji nego sam bio. Ili reci ovo: Rastite i množite se (Post 1, 28). Isuse i Marijo, rastite u meni i množite se vani u drugima.

273. Bezbroj je drugih misli koje nam Duh Sveti donosi na pamet pa će ih donijeti i tebi, ako budeš dobro sabran, umrtvljen i vjeran ovoj velikoj i uzvišenoj pobožnosti, u kojoj sam te, evo, poučio. Ali spomeni se da će Isus biti to više proslavljen što više pustiš Mariju da ona radi u tvojoj pričesti, a da ćeš to više pustiti Mariji da radi za Isusa, a Isusu da radi u Mariji, što se dublje poniziš i budeš ih slušao u miru i šutnji, ne mučeći se da gledaš, kušaš i osjećaš. Jer pravednik živi o vjeri svagdje, a osobito u svetoj pričesti, koja je čin vjere: Pravednik moj živi od vjere (Heb 10, 38).

_______________

¹ Iv 2,4;19,26. Ni u grčkoj  ni u rabinskoj literaturi sin ne zove majku ženom. Isus se time distancira od svoje Majke jer u svom mesiajanskom poslanju zavisi samo od Oca, ali u isto vrijeme ukazuje na Marijinu ulogu žene (Post3,15) koja sudjeluje u otajstvu Otkupljenja kao majka vjernika (Iv16,21;19,26).

² Ovu marijansku akomodaciju (Post 2, 8) nalazimo već kod sv. Efrema: Govor o Bogorodici te redom kod istočnih i zapadnih Otaca.

³ Sv. Bernard kaže u knjizi Sermo 4 in Assump., PL 183, 427: »Ništa me više ne raduje negoli govoriti o slavi Djevice Marije.«

⁴ Sv. Grgur Veliki, PL 79, 25.

⁵ Sv. Bonaventura, Psalterijum majus, marijanska adaptacija himna Tebe Boga hvalimo. sv. Augustin, premda je poglavica svega nebeskoga dvora, najrevnije joj iskazuje svako vrsnu čast i navodi na to druge, uvijek spremno očekujući tu počast da na njezin mig učini koju uslugu kojem od njezinih slugu.

⁶ Usp. sv. Petar Damjani, PL 144, 738.

⁷ Sv. Ambrozije, PL 15, 1636; sv. Bernard, PL 183, 76 B.

⁸ Sv. Augustin, PL 38, 1074.

⁹ Po primjeru drugih crkvenih pisaca, sv. Ljudevit pripisuje Mariji naslov 'Zaručnica Duha Svetoga' da bi time izrazio otajstvo i nerazdruživ odnos Marije i Duha Svetoga koji se ostvario u utjelovljenju Sina Božjega. Treba paziti na teološku upotrebu tog naslova i izbjegavati opasnost da se Duh Sveti vidi kao otac Kristov ili da se u njem vidi jedna kom plementarnost među jednakima. Zbog toga je Drugi vatikanski koncil radije koristio pojam Marija kao Hram Duha Svetoga (LG 53) umjesto Zaručnice.

¹⁰ Isusovac Poire (1584-1637) je napisao ovu veliku knjigu od preko 1200 stranica, koja se u 17. st. koristila kao jedna vrsta marijanske enciklopedije. I sv. Ljudevit je koristi, pogtovo u prvom dijelu Rasprave.

¹¹ Montfort citira psalam u prijevodu Vulgate, a tumačenje ovog retka u marijanskom smislu preuzima od Oliera, Pismo 119, str. 883.

¹² Radi se o jednom tradicionalnom katoličkom nauku koji sv. Pio X. papa, ovako iznosi: »Svi mi, koji smo sjedinjeni s Kristom, i kako kaže Apostol, koji smo udovi njegovog Tijela, izišli smo iz Marijinog krila kao tijelo sjedinjeno s Glavom« (Ad diem illum).

¹³ Montfort prema Poireu, st. 424., navodi dva teksta sv. Augustina, vidi: PL 40, 339 i 659.

¹⁴ Da bismo teološki ispravno shvatitli ove i slične odlomke u Raspravi, trebamo poznavati neke tekstove crkvenog učiteljstva: »Isusova Majka (…) svijetli putujućem Božjem narodu kao znak pouzdane nade i ujehe« (LG 68). »Sa svojim učinkovitim i neprestanim zagovorom, Marija je jako blizu vjernicima, koji je zazivaju pa i onima koji ne znaju da su njena djeca« (Marialis cultus, br. 56).

¹⁵ Montfort je obavljao službu bibliotekara u sjemeništu i skupljao je sve citate koji su ga zanimali u Bilježnicu, koju je uvijek nosio sa sobom te obilato koristio pri pisanju svojih djela.

¹⁶ Navedeno prema Crassetu, dio I., q. 6., str. 48.

¹⁷ Sv. Bernard, Sermo in antif. Salve Regina, PL 184, 1073.

¹⁸ Radi se o mističarki Mariji des Vallees (1656.), koju je duhovno vodio sv. Ivan Eudes.

¹⁹ Radi se o jednom apokrifnom pismu Pseudo-Dionizija sv. Pavlu, koje se u doba sv. Ljudevita smatralo autentično.

²⁰ Bilo bi dobro čitati ove proročke riječi sv. Ljudevita, konfrontirajući ih s eshatološkim značajem putujuće Crkve, koji je opisan u LG 48-51.

²¹ Antiteza Eva-Marija je tema koju su crkveni Oci puno koristili. Poslije sv. Justina (+ 165.) i sv. Irenea (+  202.) koji kaže: »Ono što je Eva vezala svojom nevjerom, to je Djevica Marija razriješila svojom vjerom« (Adv. haereses III., 22, 4, PG 7, 959).

²² Montfort nam u ovom broju sam daje podjelu Rasprave po temama koje želi obraditi. Potreba pobožnosti prema Djevici Mariji (PP 14-59); temeljne istine autentične kršćanske duhovnosti (PP 61-82) i bit prave pobožnosti (PP 90-273).

²³ Za raniji govor o toj temi vidi br. 24, 31-35, 50, a kasnije br. 75, 83-86, 120, 152-168.

²⁴ Montfort cilja na knjigu A. Widenfelta, Spasonosna upozorenja, koja je napisana 1673., a stavljena na indeks 1676.

²⁵ Sv. Bonaventura, Psalt. maius, Ps 79.

²⁶ Guillaume de Paris, kod Crasset, dio I., str. 46.

²⁷ Ova molitva je u izvornom tekstu na latinskom jeziku, a sastavljena je od raznih odlomaka, koji se pripisuju sv. Augustinu. Montfort preporuča moliti ovu molitvu u vrijeme priprave na posvetu (br. 230).

²⁸ Usp. Boudon, Esclavage, tr. 1, c. 2., t. 2, col. 380. Rado navodimo izvore ovih razlaganja da istaknemo kako je marijanska pobožnost u formi robovanja Mariji bila veoma raširena u XVII. stoljeću i ne smije se smatrati iznašašćem sv. Ljudevita. On joj je produbio smisao i dao pravo značenje.

²⁹ Katekizam tridentskog koncila I., c. 3., br. 12.

³⁰ Zajedno s raznim svecima kao sv. Tomom iz Villanove i sv. Robertom Belarminijem, Montfort ovdje donosi teološki princip konvenijencije, koji se temelji na posebnoj blizini koju je Marija imala u dijelu spasenja s Isusom. Koristeći ovaj pojam treba znati da su ograničene Marijine savršenosti (vidi br. 52), da se njoj ne mogu pripisati nepriopćiva Božja i Kristova svojstva, nego samo one povlastice potrebene da izvrši svoju ulogu u povijesti spsenja i koje imaju temelj u objavi.

³¹ Sv. Ivan Damašćanski, Propovijed o usnuću B. D. Marije, PG 96, 724 a-c.

³² Sv. Bonaventura, Psalt. majus, Ps 117.

³³ Vidi: Sv. Anselmo, OR 46, PL 158, 943; Sv. Bernard, Hom. I super Missus, br. 7, PL 183, 60; Sv. Bernardin, Sermo 5 de Nativ. B. D. M., c. 5

³⁴ Pod slijepom poslušnošću ne smijemo podrazumijevati stav osobe koja ne traži, ne razmišlja i ne sudi u životu. Kod navještenja, Marija pita anđela, razgovara i pravi primjedbe: »Kako će to biti kad ja muža ne poznajem« (Lk 1, 34). Radi se o odgovrnoj poslušnosti koja, kada spozna Božju volju, potpuno se predaje i prepušta Bogu da on vodi osobu svojim putevima.

³⁵ Od svećeničkog ređenja pa do svoje smrti (1701.-1716.), Montfort je držao pučke misije diljem Francuske. Ovdje nam govori da je već dugi niz godina propovijedao. Po Tome se može naslutiti da je on pisao Raspravu pod kraj svoga života, vjerojantno u jesen 1712. u samotištu sv. Egidija, u gradu La Rochelle, na sjeveru Francuske.

³⁶ Montfort misli na knjige svoga vremena koje govore o Mariji i koje je on, kao bibliotekar sjemeništa sv. Sulpicija, imao pri ruci u tom Zavodu.

³⁷ »Jer sav spasonosan utjecaj Blažene Djevice Marije na ljude, ne nastaje iz neke nužde, nego iz Božije dobrohotnosti (…), a nikako ne priječi neposredno sjedinjenje vjernika s Kristom, nego ga olakšava« (LG 60).

³⁸ Sv. Augustin, Pismo, 149., PL 33, 637.

³⁹ Calvinus, Lexicon juridictum, Geneva, 1553., st. 956.

⁴⁰ Katekizam tridentskog kocila, I., 3.

⁴¹ Sv. Bernard, De quad., PL 183, st. 598.

⁴² Navodimo samo citate patrologa gdje se mogu usporediti ovi tekstovi: PG 12, st. 1548; PL 183, st. 100, 441, 448.

⁴³ Usprediti citate tekstova Ruperta i sv. Augustina u: PL 168, st. 837 i PL 39, st. 2130-2131.

⁴⁴ Sv. Bernard, PL 183, br. 18, 448.

⁴⁵ H.M.Boudon, arhiđakon u Evraux-u. Knjiga o kojoj Montfort govori ima naziv: Sam Bog ili sveto ropstvo divnoj Majci Božjoj, Pariz 1667. Nećemo navoditi bilješke za citate ostalih imena i knjiga na koje se poziva svetac u sljedećih 6 brojeva. Oni koje to zanima mogu ih naći na hrvatskom jeziku u bilješkama izdanja Rasprave u Sabrana Djela. Želimo samo naglasiti da se pobožnost posvete ili svetog ropstva ljubavi javlja u Crkvi u VII. stoljeću. Među velikanima svakako treba spomenuti sv.Sofronija Jeruzalemskog (+ 638.), sv.Germana Carigradskog (+733.),sv.Ivana Damašćanskog (+ 749.), Papu Ivana VII (+ 707) a na poseban način sv.Ildefonsa Toledskog koji o tome i piše u PL 96, 195-106.

⁴⁶ Sv. German Carigradski, Govor o usnuću Bogorodice, PG 98, 350.

⁴⁷ Sv. German Carigradski, Govor o pojasu svete Bogorodice, PG 98, 350.

⁴⁸ Nereformirani časoslov, Zajednička slavlja B. D. Marije, antifona 7, III. nokturna.

⁴⁹ Sv. Bernard, Homelija, PL 183, 71 a.

⁵⁰ Speculum BMV, 7. 6. Danas se ovo djelo pripisuje Konradu Saksoncu.

⁵¹ Sv. Ivan Damašćanski, Homilija o uskrsnuću, PG 96, 719.

⁵² Sv. Grgur Veliki, Moralum, 32. c. 22, n. 46.

⁵³ Sv. Grgur, Homilija, PL 76, 1266.

⁵⁴ Marija Agredska, Mistični grad Božiji, dio III., 8. 18.

⁵⁵ Sv. Bonaventura, Veliki psaltir, t. 14., 221 b.

⁵⁶ Raymundus Joradnus, kod Poire, Kruna moći, st. 422.

⁵⁷ Sv. Ambrozije, Izlaganje o Luki II., 26., PL 15, 1642.

⁵⁸ Sv. Augustin, Sermo 208, br. 5, PL 39.

⁵⁹ Ovim riječima koje kao jedna formula izražavaju otajstvo Marijine osobe, papa Pavao VI. se koristio u završnoj riječi trećeg zasjedanja Drugog vatikanskog koncila, 21. 11. 1964. godine.

⁶⁰ Sv. Grgur Veliki, Homilija, PL 76, 1115.

⁶¹ Apostolatski centar Sav Tvoj je izdao knjigu koja detaljno slijedi upute sveca u ovoj temi: M. Sušac, Meditacije o pripravi na posvetu prema uputama sv. Ljudevita Montfortskoga,

Zagreb, 2005.

⁶² Sv. Bernard, Pobožna razmatranja o spoznaji ljudske sudbine, 3. 8., PL 184, 490.

⁶³ Louis Tronson (1622.-1700.) treći upravitelj Sjemeništa sv. Sulpicija gdje se Montfort pripremao za svećeništvo. Crkveni službenik o kojemu je riječ je sam sv. Ljudevit.

⁶⁴ Za sve one koji žele moliti ovu molitvu donosimo njen cijeli tekst. »O Isuse koji živiš u Mariji, dođi i živi u meni duhom svoje svetosti, puninom svoje snage, savršenstvom svojih putova, istinitošću svojih kreposti, zajedništvom svojih božanskih tajna, vladaj u meni nad svim moćnim neprijateljima, nad svijetom, đavlom i tijelom, silom svoga duha na slavu svoga nebeskog Oca.« Ovu je molitvu prvi objavio Olier 1655. godine. On tvrdi da potječe od Condrena.

⁶⁵ Sv. Ambrozije, O ustanovi djevičanstva i o vječnom djevičanstvu B. D. Marije, 7. 50., PL 16, 33.

⁶⁶ Sv. Bernardin Sijenski, Govor XII. na svetkovinu Uznesenja B. D. Marije, a. 1. c. 2.

⁶⁷ Nadahnujući se na dijelu dominikanca A. Thomasa, Montfort je napisao cijelu jednu knjigu na ovu temu, Čudesna tajna svete Krunice za obratiti se i spasiti se.

⁶⁸ Da napredak u milosti može zadavati poteškoće u molitvi, vidi kod sv. Ivana od Križa, Tamna noć, II. 8, 1 i I. 8, 3.

⁶⁹ Lk 1, 51. Veliča je danas postala jedna pjesma-program kršćanskog oslobođenja. Ona poziva kršćane da se ne predaju pred nepravdama i tlačenjima nego da se založe za ostvarenje Božjeg plana spasenja za sve siromahe i ugnjetavane.

⁷⁰ Sv. Alfonse Rodriguez (1531.-1617.), proglašen svetim od Lava XIII. 1888. godine. To nije autor knjige Vježbaj se u kršćanskoj savršenosti (1616.), nego njegov suvremenik i imenjak.

⁷¹ »Tolika je naša slabost da nas veličina (Kristova) takvog primjera lako obeshrabri. Bog je zato htio providjeti jedan drugi primjer koji je, iako je najbliži Kristu koliko je to moguće ljudskoj naravi, ipak sukladniji našoj slabosti. Ovaj primjer je Majka Božija« (Papa Pio X., Enc. Ad diem illum, 2. 2., 1904.).