Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici - POTICAJI NA OVU POBOŽNOST

• 
• 

 

2 . P o g l a v l j e

POTICAJI NA OVU POBOŽNOST

134. Sada ćemo vidjeti, što u kraće možemo, poticaje koji nam preporučuju ovu pobožnost, divne učinke koje proizvodi u vjernim dušama, te njezine vježbe.

1. Ova nas pobožnost sasvim posvećuje Božjoj službi

135. Prvi je poticaj na nju: izvrsnost ove naše posvete Isustu Kristu preko Marijinih ruku. Ako ne postoji uzvišenija služba na zemlji od službe Bogu; ako je najmanji Božji sluga bogatiji, moćniji i plemenitiji od svih zemaljskih kraljeva i careva koji ne služe Bogu; koliko li je onda bogatstvo, moć i dostojanstvo vjernoga i savršenoga Božjega sluge, koji se posveti njegovoj službi potpuno, bez ograničenja, što može bolje! Eto, takav je vjerni i ljubazni Isusov sužanj u Mariji, koji se je sav predao službi ovoga Kralja kraljeva preko ruku njegove svete Majke, i koji nije ništa pridržao za se: sve zemaljsko zlato ni sve nebeske ljepote ne mogu ga platiti.

136. Druge kongregacije, udruge, bratovštine, ustanovljene na čast našega Gospodina i njegove svete Majke, koje čine velikoga dobra u kršćanstvu, ne nalažu pokloniti sve neograničeno. One propisuju svojim članovima samo neke vježbe i čine da udovolje preuzetim obavezama, a izvan toga ostavljaju im slobodna sva ostala djela i sve ostalo vrijeme njihova života. A ovom pobožnošću mi dajemo Isusu i Mariji sve svoje misli, riječi, djela i patnje i sve vrijeme svoga života bez ikakve iznimke. Zato, bilo da bdijemo ili spavamo, bilo da pijemo ili jedemo, bilo da činimo djela najvažnija ili najneznatnija, uvijek možemo po istini reći da je sve što radimo Isusovo i Marijino – makar mi i ne mislili na to – zbog našega poklona samih sebe Isusu i Mariji, ukoliko ga nismo izrijekom opozvali. Koje li utjehe!

137. Osim toga, kako sam već spomenuo, nema zgodnije vježbe od ove da se lakše oslobodimo od onog nekog duha sebeljublja koji se neopazice uvlači u naša najbolja djela. I naš dobri Isus daje nam tu veliku milost duhovnog siromaštva kao nagradu za naše junačko i nesebično djelo, kojim smo mu ustupili svu vrijednost svojih dobrih djela preko ruku njegove svete Majke. Ako on daje stostruko, pače i na ovome svijetu, onima koji iz ljubavi prema njemu ostave izvanjska, vremenska i propadljiva dobra, koliku li će stostrukost dati onomu koji mu žrtvuje i sama svoja unutarnja i duhovna dobra!

138. Naš veliki prijatelj – Isus – dao se je nama neograničeno, tijelom i dušom, s krepostima, milostima i zaslugama. »Svega me je zadobio, dajući se sav za me!«⁴¹– kaže sv. Bernard. Ne veže li nas onda dužnost pravde i zahvalnosti da i mi damo njemu sve što mu možemo dati? On je prvi bio velikodušan prema nama. Budimo i mi prema njemu, i vidjet ćemo da će on biti s nama još velikodušniji za života, na našoj smrti i preko sve vječnosti. »S velikodušnim bit će velikodušan.«

2. U ovoj pobožnosti nasljedujemo primjer Isusa i vježbamo se u poniznosti

139. Drugi poticaj nam pokazuje da je pravedno u sebi i korisno kršćaninu, da se ovom vježbom sav posveti Presvetoj Djevici, da tako bude savršenije posvećen Isusu Kristu. Ovom dobrom Učitelju nije bilo zazorno zatvoriti se u krilo Presvete Djevice kao kakav utamničenik i sužanj ljubavi te joj biti pokoran i podložan kroz trideset godina. Ovdje čovjeku, opet kažem, zastaje pamet kad se ozbiljno zamisli u to ponašanje utjelovljene Mudrosti, koja se je mogla izravno dati ljudima, ali nije htjela nego preko Presvete Djevice; koja nije htjela doći na svijet u dobi gotova čovjeka, neovisna o drugome, nego kao siromašno i malo djetešce, zavisno o brizi i njezi svoje Presvete Majke. Ova beskrajna Mudrost, goreći od neizmjerne želje za slavom Boga, svoga Oca, i za spasom ljudi, nije našla zato savršenijega i zgodnijega sredstva negoli se u svemu podložiti Presvetoj Djevici, i to ne samo prvih osam, deset ili petnaest godina svoga života, kao ostala djeca, već za trideset godina; i dala je veću slavu Bogu, svome Ocu, za sve to vrijeme svoje podložnosti Presvetoj Djevici i ovisnosti o njoj, negoli bi je bila dala da je tih trideset godina provela tvoreći čudesa, propovijedajući po svoj zemlji, obraćajući sve ljude; inače bi ona to bila učinila. Oh! Oh! Lijepo li slavimo Boga, kad se po Isusovu primjeru podlažemo Mariji! Kad imamo pred očima tako jasan i svakome poznat primjer, zar ćemo biti tako ludi pa vjerovati da se može naći savršenije i zgodnije sredstvo slave Božje nego je podlagati se Mariji nasljedujući u tome njezina Sina?

140. Kao dokaz naše ovisnosti o Presvetoj Djevici, već sam prije iznio primjere što nam ih u tom pogledu daju Otac, Sin i Duh Sveti. Prizovimo u pamet što sam tada rekao. Otac nije dao, niti daje svoga Sina drukčije nego po Mariji, niti dobiva djece nego po njoj, niti podjeljuje svojih milosti nego preko nje. Bog Sin nije oblikovan za sve ljude uopće nego preko nje, niti se oblikuje niti se rađa u srcima vjernika nego preko nje u zajedništvu s Duhom Svetim, niti nam dijeli svojih milosti i kreposti nego po njoj. Duh Sveti nije oblikovao Isusa Krista nego po njoj, niti oblikuje udove svoga otajstvenoga tijela nego po njoj, i ne daje svojih darova ni svojih milosti nego preko nje. Poslije tolikih i tako velikih primjera samoga Presvetoga Trojstva zar ćemo moći, bez skrajnje zaslijepljenosti, biti bez Marije i ne posvetiti se njoj i ne ovisiti o njoj idući k Bogu i žrtvujući se njemu?

141. Evo nekoliko izreka svetih Otaca, koje ovdje donosim za potvrdu svojih riječi: »Marija ima dva sina, Bogočovjeka i običnog čovjeka. Prvome je Marija tjelesna majka, a drugome duhovna« (sv. Bonaventura i Origen). »Bog je htio da sve imamo po Mariji. Ako, dakle, imamo koju nadu, koju milost, koji spasonosan dar, znajmo da nam to dolazi iz njezinih ruku« (sv. Bernard). »Sve darove, kreposti i milosti samog Duha Svetoga, dijeli Marija svojim rukama komu hoće, kada hoće, kako hoće i koliko hoće« (sv. Bernardin). »Jer si bio nedostojan da se tebi dade, dano je Mariji, da po njoj primiš što god imaš (sv. Bernard).⁴²

142. Vidjevši Bog – kako veli sv. Bernard – da smo nedostojni primiti njegove milosti neposredno iz njegove ruke, on ih daje Mariji da po njoj imamo sve što nam on hoće dati. Osim toga, on smatra svojom slavom primiti preko Marijinih ruku zahvalnost, čast i ljubav što mu dugujemo zbog njegovih dobročinstava. Zato je sasvim pravedno da nasljedujemo to Božje ponašanje, da bi se milost povratila – kako veli isti sv. Bernard – svomu tvorcu, istim vodovodom kojim je i došla. A upravo to mi i radimo našom pobožnošću: mi darivamo i posvećujemo Presvetoj Djevici cijelo svoje biće i sve što imamo, da preko nje naš Gospodin primi slavu i zahvalnost koju mu dugujemo. Priznajemo se nedostojni i nesposobni približiti se po sebi njegovom neizmjernom Veličanstvu: stoga se služimo zagovorom Presvete Djevice.

143. K tome, ova nas pobožnost vježba u velikoj poniznosti, koju Bog ljubi više od ostalih kreposti. Duša koja se uzvisuje ponizuje Boga, a koja se ponizuje slavi Boga. Bog se protivi oholima, i daje milost poniznima. Ako se poniziš, smatrajući se nedostojnim stupiti preda nj i približiti se k njemu, on sam silazi i snizuje se da dođe k tebi, da se naslađuje u tebi i da te uzdigne, makar ti i ne tražio. Ali, nasuprot, ako se Bogu približuješ smiono, bez posrednika, Bog bije i ne možeš ga dostignuti. Oh, koliko on ljubi poniznost srca! A upravo nas na takvu poniznost obvezuje naša pobožna vježba, jer nas uči da se svom Gospodinu ne približujemo nikada sami po sebi, ma koliko on bio blag i milosrdan, nego da se vazda služimo zagovorom Presvete Djevice, bilo da hoćemo stupiti preda nj, ili s njim razgovarati, bilo da mu se približimo ili da mu štogod prikažemo, da se s njim sjedinimo i da se njemu posvetimo.

3. U ovoj pobožnosti, Marija se dariva svome robu ljubavi te čisti, uljepšava i prikazuje naša djela svome Sinu

144. Treći poticaj. Presveta Djevica, ta slatka i milosrdna Majka, nikad ne dopušta da je nadvisimo u ljubavi i plemenitosti. Zato, kad vidi da joj se netko sasvim predaje, da je časti i služi joj lišavajući se svega najdražega da nju time počasti, tada se i ona njemu dariva potpuno i na neizreciv način. Ona ga uranja u bezdan svojih milosti, resi ga svojim zaslugama, drži ga svojom moći, rasvjetljuje ga svojim svjetlom, raspaljuje ga svojom ljubavlju, dariva mu svoje kreposti: svoju poniznost, svoju vjeru, svoju čistoću itd. te postaje njegovim jamstvom, njegovom nadopunom i svim njegovim miljem kod Isusa. Napokon, kao što je ta posvećena osoba potpuno Marijina, i Marija je sasvim njezina; tako da se može ponoviti, o tome Marijinom sužnju i djetetu, ono što je sveti Ivan Evanđelista rekao o sebi, naime, da je uzeo Presvetu Djevicu kao sve svoje bogatstvo: Uze je učenik k sebi (usp. Iv 19, 27)!

145. To Marijinu sužnju ljubavi proizvodi u duši, ako je vjeran, veliko nepouzdanje u se, prezir sebe i mržnju na se, a neizmjerno pouzdanje u Presvetu Djevicu, njegovu dobru gospodaricu, i savršenu predanost njoj. Tada se ne oslanja više kao prije na svoja raspoloženja, nakane, zasluge, kreposti i dobra djela. Budući da je to sve savršeno žrtvovao Isusu preko ove dobre Majke, on odsad ima samo jedno blago, a to blago u kojem su sva njegova dobra i koje ne drži više kod sebe, jest Marija. Tada se može približiti svome Gospodinu bez ikakva ropskoga straha i skrupula, i tada mu se moli veoma pouzdano. Tad ga obuzimaju osjećaji kakve je imao pobožni i učeni opat Rupert koji, smjerajući na Jakovljevu pobjedu nad anđelom (usp. Post 32, 24), upravlja Presvetoj Djevici ove lijepe riječi: »O Marijo, Kraljice moja i neokaljana Majko Bogočovjeka, Isusa Krista, želim se boriti s tim Čovjekom, to jest s božanskom Riječi, oboružan ne mojim nego tvojim zaslugama.« Oh, moćni li smo i jaki kod Isusa kad smo oborani zaslugama i zagovorom dostojne Majke Božje, koja je, kako kaže sveti Augustin,⁴³ ljubavlju pobijedila Svemogućega!

146. Budući da u ovoj pobožnoj vježbi darivamo svom Gospodinu preko ruku njegove Presvete Majke, sva svoja dobra djela, to ih ova dobra Gospodarica čisti, uljepšava i čini prijatnima svome Sinu. Ona čisti naša dobra djela od svake mrlje sebeljublja i svakoga nezamjetljivoga prianjanja uza stvorove, koje se neosjetljivo uvlače i u najbolja djela. Čim ona dođu u njezine prečiste i płodne ruke, odmah te iste ruke, koje se nisu nikada okaljale i bile besposlene i koje čiste sve čega se dotaknu, odmah dignu s našega dara, koji joj donesemo, svaki kvar i nesavršenost.

147. Ona uljepšava naša dobra djela reseći ih svojim zaslugama i krepostima. To je kao kad bi koji seljak, htijući zadobiti kraljevo prijateljstvo i naklonost, pošao kraljici pa joj poklonio jabuku, koja je sav njegov prihod, da je ona prikaže kralju. Kraljica bi tada, primivši siromašni seljakov dar, stavila tu jabuku na velik i lijep zlatan tanjur te bi je prikazala kralju u seljakovo ime. Na taj bi način jabuka, premda je u sebi nedostojna da se daruje kralju, ipak postala dar dostojan njegova Veličanstva s obzirom na zlatni tanjur na kojemu stoji i na osobu koja ju prikazuje.

148. Marija prikazuje naša dobra djela Isusu Kristu, budući da ništa ne zadržava za sebe od onoga što joj darujemo, jer sebe ne smatra vrhovnim ciljem dara, nego sve vjerno predaje Isusu. Stoga, ako što njoj darujemo, to nužno darujemo Isusu. Ako nju hvalimo i slavimo, ona odmah hvali i slavi Isusa. Još i sada kad je hvalimo i blagoslivljamo, odmah pjeva, kao i nekoć kad ju je blagoslovila Elizabeta: Veliča duša moja Gospodina (Lk 1, 46).

149. Marija čini prijatnima Isusu ova dobra djela, ne znam koliko bio malen i kukavan dar za Sveca nad svecima i Kralja nad kraljevima. Kad što prikazujemo Isusu, sami po sebi i oslonjeni na svoju sposobnost i pripravu, on pregleda dar i često ga vraća zbog sebeljubnih mrlja kojima je zamrljan, kao što je nekoć odbacio židovske žrtve, prepune njihove svojevolje (usp. Iz 1, 11-17; Mt 15, 8). No, kad mu se što prikazuje preko čistih i djevičanskih ruku njegove Miljenice, tada nalazimo njegovu slabu stranu, ako mi je dopušteno tako reći. Tada on ne promatra toliko dar koji mu prinosimo, koliko svoju dobru Majku koja ga prikazuje; niti toliko gleda odakle je dar, koliko na onu po kojoj dolazi. Tako, eto, Marija, koju njezin Sin nikada ne odbija nego je vazda lijepo prima, čini prijatnim njegovu Veličanstvu sve što mu ona prikazuje, bilo to maleno ili veliko. Dosta je da mu ga ona prinese i Isus ga, veli, prima rado. Zato je sv. Bernard dao veliki savjet svima koje je vodio putem savršenstva: »Kada misliš štogod prinijeti Bogu, nastoj to prikazati preko prečistih i predostojnih Marijinih ruku, ako ne želiš biti odbijen« (sv. Bernard, Knjiga o Vodovodu).⁴⁴

150. Ne navodi li malene i sama narav da traže posrednika kod velikih, kako smo već vidjeli? A zašto nas ne bi navodila milost da se isto tako vladamo prema Bogu, koji je neizmjerno veći od nas i pred kojim smo manji od atoma, kad, s druge strane, imamo odvjetnicu tako moćnu da nigdje nije odbijena, tako domišljatu da pozna sve tajne kojima će zadobiti Srce Božje, tako dobru i ljubeznu da ne odbija nikoga, ne znam koliko on bio bijedan i zao. Jasnu sliku istine koju sam izrekao, iznijeti ću malo kasnije, u povijesti Jakova i Rebeke.

4. Ovom pobožnošću prinosimo Bogu najveću slavu

151. Četvrti poticaj. Ova je pobožnost, ako je vjerno vršimo, izvrsno sredstvo da vrijednost svojih djela uložimo na najveću slavu Božju. Skoro nitko ne radi s tom plemenitom nakanom, iako smo obvezani na to, ili jer ne znamo u čemu je ova najveća slava Božja, ili jer nam nije stalo do nje. Ali Presveta Djevica, kojoj ustupamo vrijednost i zasluge svojih dobrih djela, poznaje sasvim savršeno u čemu je najveća Božja slava, i radi sve s tom svrhom. Stoga savršeni sluga ove dobre Gospodarice, koji se njoj sav posvetio spomenutom posvetom, može slobodno reći da je vrijednost svih njegovih djela, misli i riječi uložena na najveću slavu Božju, osim ako je izričito opozvao svoj poklon. Može li se onda zamisliti veća utjeha od te za dušu koja ljubi Boga čistom i nesebičnom ljubavlju i koja cijeni Božju slavu i njegove interese više od svojih?

5. Ova nas pobožnost dovodi do sjedinjenja s našim Gospodinom

152. Peti poticaj. Ova je pobožnost lagan, kratak, savršen i siguran put da demo do sjedinjenja s našim Gospodinom, u čemu je bit kršćanske savršenosti.

5.1. Laki put

Ovo je lagan put; probio ga je Isus dolazeći k nama i na njemu nas nikakva zapreka ne priječi doći k njemu. Dakako, možemo i drugim putovima doći do božanskog sjedinjenja, ali to će biti s mnogo većim križevima i čudnim umiranjima i uz mnogo više teškoća, koje ćemo teže svladati. Morat ćemo proći kroz tamne noći, čudne borbe i smrtne muke. Morat ćemo ići kroz vrletna brda, preoštro trnje i strašne pustinje. A Marijinim putem, idemo ugodnije. Istina, i na tom se putu imamo upustiti u žestoke borbe i svladavati velike teškoće, ali ova dobra Majka i Gospodarica približuje se svojim vjernim štovateljima i uz njih stoji da ih rasvijetli u njihovim tminama, da im riješi njihove sumnje, da ih ohrabri u njihovom strahu, da ih podupre u njihovim borbama i poteškoćama, tako da ovaj djevičanski put, na kojemu nalazimo Isusa, prema svakom je drugom putu sav ružičast i meden. Bilo je nekoliko svetaca, samo u malom broju, kao sv. Efrem, sv. Ivan Damašćanski, sv. Bernard, sv. Bernardin, sv. Bonaventura, sv. Franjo Saleški itd., koji su ovim ugodnim putem došli k Isusu, jer im ga je Duh Sveti, vjerni Zaručnik Presvete Djevice, bio pokazao posebnom milošću. A ostali sveci, koji su mnogo brojniji, nisu išli ovim putem, ili su išli sasvim malo, premda su svi bili pobožni Presvetoj Djevici. Zato su prošli kroz žešće i pogibeljnije kušnje.

153. Zašto onda, reći će mi gdjekoji vjerni sluga Marijin, zašto onda vjerni sluge ove dobre Majke imaju toliko prilika trpjeti, i to više nego oni koji joj nisu jednako pobožni? Ta svatko im se protivi, progone ih, kleveću, ne podnose ih; ili su sami u unutarnjim tminama i u pustinjama gdje ne pada ni najsitnija kaplja nebeske rose. Ako ova pobožnost Presvetoj Djevici olakšava put kojim ćemo naći Isusa, zašto su oni najviše prezreni?

154. Na to odgovaram: jest, sasvim je istinito da najvjernije sluge Presvete Djevice, jer su najveći njezini miljenici, dobivaju od nje najviše milosti i nebeske darove, a to su križevi. Ali tvrdim i to da upravo Marijine sluge nose te križeve s većom lakoćom, zaslugom i slavom. Što bi nekoga drugoga zaustavilo tisuću puta ili ga oborilo na zemlju, to njih ne zaustavlja niti jedanput, nego im pomaže ići naprijed. Jer ova dobra Majka, prepuna milosti i pomazanja Duha Svetoga, sama usiječe njihove križeve te ih oslađuje u šećeru svoje majčinske slasti i u pomazanju čiste ljubavi. Stoga oni te križeve gutaju veselo kao kakve oslađene orahe, ma ne znam koliko bili pregorki po sebi. Držim i ovo: koja osoba hoće biti pobožna i živjeti pobožno u Isusu Kristu, te dosljedno trpjeti progonstvo i nositi svoj križ svakoga dana, ona ne će nikada moći nositi velikih križeva, ili ih ne će moći nositi veselo i do konca, ako nije nježno pobožna Presvetoj Djevici, koja zaslađuje svaki križ; kao što nitko ne može jesti zelenih oraha nego na veliku silu, koja opet ne će dugo potrajati, ako se ti orasi ne zaslade.

5.2. Kratki put

155. Ova je pobožnost Presvetoj Djevici kratak put da nađemo Isusa, bilo stoga što na njemu ne možemo zalutati, bilo što njime, kako netom spomenuh, idemo s većim veseljem i lakoćom, pa dosljedno i s većom spremnošću. Više na njemu napredujemo kroz malo vremena naše podložnosti Presvetoj Djevici i ovisnosti o njoj, nego kroz godine i godine svoje volje i oslona na se. Jer čovjek poslušan i podložan božanskoj Mariji slavit će sjajne pobjede (Izr 21, 28) nad svim svojim neprijateljima. Ti će zbilja gledati da mu zapriječe put, ili da ga vrate natrag, ili da ga sruše. Ali s Marijinom potporom i pomoći i pod njezinim vodstvom, ne samo da on ne će pasti, uzmaknuti, pa ni zaustavljati se, nego će divovskim koracima stupati naprijed k Isusu onim istim putem o kojemu je pisano da je Isus njime k nama došao divovskim koracima i u malo vremena (usp. Ps 19, 6).

156. Što misliš zbog kojeg je razloga Isus Krist tako malo živio na zemlji i zašto je gotovo sav svoj život proživio u podložnosti i pokornosti svojoj Majci? Ah! U malo vremena dugo je živio (usp. Mudr 4, 13), duže od Adama čiju je štetu došao popraviti, premda je Adam živio više od devet stotina godina. Isus je živio dugo jer je ovdje živio sasvim podložan svojoj Presvetoj Majci i bio s njom sasvim ujedinjen iz posluha svome nebeskome Ocu: 1. Jer tko časti svoju majku, sabire blago, kako kaže Duh Sveti (usp. Sir 3, 4), to jest: tko časti Mariju, svoju Majku toliko da joj je pokoran i podložan u svemu, brzo će se izvanredno obogatiti, jer tom svojom tajnom, kao nekom vrstom kamenom mudraca, svakoga dana gomila sebi više blaga; 2. jer prema duhovnom tumačenju ovih riječi Svetoga pisma: Moja je starost u milosrđu majčina krila, to jest u krilu Marijinu, koje je okružilo savršena Muža (usp. Jer 31, 22) i koje je obuhvatilo onoga koga čitav svemir ne može obuhvatiti – upravo u tom Marijinom krilu, rekoh, mladići postaju starci znanjem, svetošću, iskustvom i mudrošću, i tu se u malo godina dostiže puna dob Isusa Krista (usp. Ef 4, 13).

5.3. Savršen put

157. Ova vježba pobožnosti prema Presvetoj Djevici, savršen je put kojim dolazimo Isusu Kristu i s njime se sjedinjujemo, jer je božanska Marija najsavršenije i najsvetije od svih stvorenja. Pa i Isus koji je došao k nama na savršen način, nijednim drugim, nego tim je putem išao na svom velikom i divnom putovanju. Previsoki, Neobuhvatljivi, Nepristupačni, Onaj koji Jest, htio je doći k nama, sićušnim zemaljskim crvićima koji smo ništa. Kako se to dogodilo? Previsoki se spusti sve do nas savršeno i božanski preko ponizne Marije, a da nije ništa izgubio od svoga božanstva i svetosti; pa tako preko Marije treba da se i najneznatniji penju savršeno i na božanski način k Previsokom bez ikakva straha. Neobuhvatljivi je pustio da ga obuhvati i obujmi malena Marija, a da nije ništa izgubio od svoje neizmjernosti. Jednako i mi trebamo dopustiti da nas malena Marija obuhvati i vodi savršeno i neograničeno. Nepristupačni pristupi k našoj ljudskoj naravi preko Marije i s tom se naravi usko sjedini, na savršen način kao osoba, a da nije ništa izgubio od svoga božanskog Veličanstva. Tako isto i mi imamo pristupiti k Bogu preko Marije i savršeno se tijesno sjediniti s njegovim Veličanstvom, bez bojazni da će nas odbiti. Napokon je Onaj koji Jest htio doći k onome što nije i učiniti da ono što nije postane Bog ili Onaj koji Jest; i to je učinio predajući se na savršen način i podlažući se potpuno poniznoj Djevici Mariji, a da tim nije prestao biti u vremenu Onaj koji Jest od sve vječnosti. Na taj način i mi, koji smo puko ništavilo, možemo po Mariji postati slični Bogu, po milosti i slavi, bez straha od ikakve prijevare, samo joj se treba predati tako savršeno i potpuno da ne budemo ništa u sebi nego sve u njoj, bez bojazni da ćemo pogriješiti.

158. Sve da mi netko zacrta novi put kojim se može doći k Isusu, pa da je taj put popločan svim zaslugama blaženika, osvijetljen i uljepšan svim sjajem i ljepotom anđela, pa da se svi anđeli i sveci nađu na njemu da vode, brane i pomažu one koji budu htjeli stupati tim putem, zaista, otvoreno i po istini kažem da mi je od takva puta, ma koliko on bio savršen, draži neokaljani put Marijin: Sterem sebi put besprijekoran (usp. Ps 18, 33), stazu ili put bez ikakve ljage i mrlje, bez istočnoga i osobnoga grijeha, bez tmina i sjena. Pa ako moj ljubezni Isus dođe u svojoj slavi drugi put na zemlju (kako i bude) da kraljuje na njoj, on na tom putovanju ne će izabrati druge staze nego božansku Mariju po kojoj je došao tako sigurno i savršeno prvi put. Razlika između prvoga i posljednjeg dolaska bit će u tome što je prvi put bio tajan i skriven, a drugi će put biti sjajan i slavan, ali će ipak oba biti savršena, jer će oba biti Marijina. Jao! Evo tajne koju ljudi ne razumiju! Neka ovdje zamukne svaki jezik.

5.4. Siguran put

159. Ova je pobožnost prema Presvetoj Djevici siguran put kojim dolazimo k Isusu i postižemo savršenost sjedinjujući se s njim: Prvo jer ova vježba, koju naučavam, nije nova. Ona je toliko stara da joj se ne može točno označiti početak, kako to tvrdi gosp. Boudon,⁴⁵ koji je nedavno umro na glasu svetosti, u knjizi što ju je napisao o ovoj pobožnosti. Ipak je stalno da joj se tragovi nalaze u Crkvi više od sedam stotina godina. Sveti Odilon, opet iz Cluny-a, koji je živio oko 1040. godine, bio je jedan od prvih koji su javno obavljali ovu pobožnost u Francuskoj, kako se spominje u njegovom životu. Kardinal Petar Damjani donosi da je godine 1076. njegov brat Marin postao robom Presvete Djevice u prisutnosti svoga upravitelja, na vrlo pobudan način: bio je stavio sebi oko vrata uže, izbičevao se i položio na oltar svotu novaca u znak svog potpunog predanja i posvete Presvetoj Djevici. To je i dalje radio, dokle god je živio, tako vjerno da je zaslužio da ga na času smrti pohodi i utješi njegova dobra Gospodarica i da mu ona sama na svoja usta obeća raj kao nagradu za njegovu službu. Cezarij Boland spominje nekoga slavnoga viteza, Vautira od Birbaka, prvoga rođaka louvainskih vojvoda, koji se je oko 1300. godine posvetio Presvetoj Djevici u svojstvu sužnja. Ovu je pobožnost posebno obavljalo više pojedinaca sve do 17. st., a tada je postala javnom.

160. Otac Šimun de Roias iz Reda Presvetog Trojstva ili Otkupa sužanja, propovijednik na dvoru Filipa III., raširio je ovu pobožnost po cijeloj Španjolskoj i Njemačkoj. On je postigao od Grgura XV., a na poticaj Filipa III., velike povlastice za one koji je obavljaju. Otac de Los Rios, reda sv. Augustina, promicao je riječju i perom ovu pobožnost po istim zemljama u zajednici s ocem de Roiasom, svojim prisnim prijateljem. Napisao je veliku knjigu pod naslovom: Hierarchia Mariana, u kojoj jednako pobožno i učeno raspravlja o starini, izvrsnosti i ozbiljnosti ove pobožnosti. Oci teatinci su je prošloga stoljeća uveli u Italiju, Siciliju i Savoju.

161. Otac Stanislav Phalacius, Družbe Isusove, divno je proširio ovu pobožnost po Poljskoj. Otac de Los Rios, u netom spomenutoj knjizi, donosi imena knezova i kneginja, vojvoda i kardinala raznih kraljevstava, koji su prigrlili ovu pobožnost. Ocu Korneliju a Lapide, koji je uživao velik ugled i zbog svoje pobožnosti i zbog dubokog znanja, bilo je povjerilo više biskupa i bogoslovaca da ispita ovu pobožnost, a on je poslije zreloga ispita obasu pohvalama dostojnim njegove bogoljubnosti. Poslije je to učinilo i više drugih slavnih osoba ugledajući se u nj. Oci isusovci, vazda revni u službi Presvete Djevice, prikazaše u ime kölnskih kongregacista, vojvodi Ferdinandu Bavarskom, koji je tada bio nadbiskup u Kölnu, kratku raspravu o svetom sužanjstvu, a on tu knjižicu odobri i dopusti njezino tiskanje, potičući sve župnike i redovnike svoje biskupije da promiču što više mogu ovu tako ozbiljnu pobožnost.

162. Kardinal de Bérulle, koji je u blagoj uspomeni po svoj Francuskoj, bio je ondje jedan od najrevnijih promicatelja ove pobožnosti, uza sve klevete i progonstva kritičara i slobodnjaka. Ti su ga optuživali da širi novost i praznovjerje, te napisaše protiv njega i objelodaniše klevetni spis, i tisućama su mu spletaka oni, ili radije đavao, ometali širenje ove pobožnosti po Francuskoj. No ovaj veliki i sveti čovjek, strpljivo je prešao preko njihovih kleveta, a njihove prigovore što su ih donijeli u svojoj knjižici, uspješno je pobio u posebnom malom spisu, gdje im dokazuje da se ova pobožnost temelji na primjeru Isusa Krista, na našim obvezama prema njemu i na zavjetima koje smo učinili na svetom krštenju. Osobito ovim zadnjim dokazom, zatvorio je usta svojim protivnicima, pokazujući im da ova posveta Presvetoj Djevici i Isusu preko njezinih ruku, nije ništa drugo nego savršena obnova krsnih zavjeta i obećanja. Još je dosta toga lijepoga napisao o ovoj pobožnoj vježbi, kako se čita u njegovim djelima.

163. U Boudonovoj knjizi mogu se čitati imena raznih papa koji su odobrili ovu pobožnost. Tu se spominju teolozi koji su je ocijenili, progonstva koja je doživjela i pobijedila, i na tisuće osoba koje su je prigrlile. Nijedan je papa nije osudio. To se uostalom ne bi moglo ni učiniti, a da se ne uzdrmaju sami temelji kršćanstva. Nepobitno je, dakle, da ova pobožnost nije nova. A ako nije općenita, to je stoga što je jako uzvišena, pa je svatko ne zna cijeniti ni vršiti.

164. Drugo, ova pobožnost je sigurno sredstvo koje nas dovodi k Isusu, jer je svojstvo Presvete Djevice da nas stalno vodi k Isusu, kao što je Isusovo svojstvo da nas stalno vodi k Vječnome Ocu. Duhovne osobe ne smiju krivo misliti da bi im Marija mogla biti zapreka da dođu do sjedinjenja s Bogom. Zar bi bilo moguće da duši bude zaprekom da nađe veliku milost sjedinjenja s Bogom baš Marija, koja je našla milost pred Bogom za sav svijet uopće i za svakoga posebno? Može li se zamisliti da bi duši priječila savršeno sjedinjenje s Bogom ona koja je bila puna i prepuna milosti i tako s Bogom sjedinjena i u nj preobražena, da mu se je trebalo utjeloviti u njoj? Istina, pogled na druge stvorove, ma koliko bili sveti, mogao bi nam možda katkad i usporiti naše sjedinjenje s Bogom, ali Marija nikako, kao što sam već kazao i neumorno ću uvijek ponavljati. A ako tako malo duša doseže puninu dobi Isusove, tome je razlog što Mariju, koja je jednako i sada kao i uvijek Majka Božja i plodna Zaručnica Duha Svetoga, nismo dovoljno oblikovali u svome srcu. Tko želi imati plod potpuno zreo i potpuno gotov, treba imati i stablo koje nosi taj plod. Tako, tko želi imati plod života, Isusa Krista, treba imati i stablo života, Mariju. Tko želi imati u sebi djelovanje Duha Svetoga, treba imati njegovu vjernu i nerastavljivu Zaručnicu, božansku Mariju, koja ga čini plodnim i rodnim, kako sam spomenuo na drugom mjestu.

165. Zato, što budeš više gledao Mariju u svojim molitvama, promatranjima, djelima i patnjama, ako i ne pogledom jasnim i zornim, a ono barem pogledom općim i nevidljivim, to ćeš savršenije, vjeruj mi, naći Isusa koji je uvijek s Marijom velik, silan, djelotvoran i neshvatljiv, i to više negoli je u samom nebu ili ikojemu drugom stvoru svemira. Zaista, božanska Marija, koja se sasvim izgubila u Bogu, nije ma ni najmanja zapreka savršenima da postignu sjedinjenje s Bogom. Naprotiv, niti je ikada bilo niti će biti kojeg stvora koji bi nam u tom velikom poslu pomagao uspješnije od nje, bilo što će nam u tu svrhu dati svoje milosti, te će nas jedino preko nje potpuno osvojiti misao na Boga, kako veli neki svetac: »Nitko se ne ispunja mišlju na Boga osim po tebi,«⁴⁶ bilo što će nas svojom brigom očuvati od obmana varke i opakog duha.

166. Gdje je Marija, tu nema opakog duha. Najočitiji je znak da nas vodi dobri duh, ako smo jako pobožni Mariji, ako na nju često mislimo i često o ojoj govorimo. To je misao jednog sveca,⁴⁷ koji nadodaje da je često sjećanje i zazivanje Marije siguran znak da nam duša nije umrla po grijehu, kao što je disanje stalan znak da tijelo nije mrtvo.

167. Jedino je Marija satrla sva krivovjerja, kako veli Crkva i s njom Duh Sveti koji je vodi: »Sama si satrla sva krivovjerja na svemu svijetu.«⁴⁸ Stoga se nikada ne će dogoditi da vjerni Marijin štovatelj, upadne u herezu ili zabludu, bar ne očitu, ma koliko protiv toga mnijenja sumnjali kritičari. Da, moći će i on, iako teže nego drugi, pogriješiti nesvjesno, zamijeniti istinu s laži, uzeti opakoga duha za dobroga, ali će prije ili kasnije upoznati svoju pogrešku ili svoju nesvjesnu zabludu, pa kad je upozna, nipošto ne će više tvrdokorno ustrajati ni braniti ono što je prije nesvjesno držao istinitim.

168. Tko god, dakle, želi napredovati na putu savršenstva bez ikakva straha i varke, kojima su lako podložne osobe odane molitvi, i naći Isusa sigurno i savršeno, neka se prihvati dragovoljno, 'velikodušno i spremna duha', ove Marijine pobožnosti, koju možda do sada nije poznavao, i neka udari ovim izvrsnim putem, koji je za nj nov, a što mu ga evo pokazujem kao još uzvišeniji put (usp. 1 Kor 12, 31). Taj je put označio Isus Krist, utjelovljena Mudrost, jedini naš Poglavica, pa mi, Kristovi udovi, idući njegovim stopama ne možemo zalutati. Taj je put lak, jer ga napunja punina milosti i pomazanja Duha Svetoga. Na njemu nema umora niti uzmicanja s njega. Taj je put kratak, koji nas učas dovodi k Isusu Kristu. Taj je put savršen: na njemu nema nimalo blata, nimalo prašine, ni najmanjeg kala grijeha. Napokon, taj je put siguran. On nas direktno i sigurno dovodi k Isusu i u život vječni, bez skretanja desno ili lijevo. Krenimo, dakle, tom stazom i idimo njome dan i noć, sve do punine dobi Isusa Krista.

6. Ova nam pobožnost daje veliku unutarnju slobodu

169. Šesti poticaj. Ova pobožnost daje osobama, koje je vjerno vrše, veliku unutarnju slobodu, slobodu Božjih sinova (usp. Rim 8, 21). Zbilja, pošto po ovoj pobožnosti postajemo Isusovi sužnji, posvema se njemu posvećujući u tome svojstvu, ovaj naš dobri Gospodar hoće nas nagraditi za ovo naše svojevoljno ljubazno sužanjstvo, pa nam najprije oduzimlje iz duše skrupule i ropski strah, što dušu mogu samo dovesti u tjeskobe, zaplesti i smesti; zatim nam širi srce svetim pouzdanjem u Boga, jer nam daje da u njemu gledamo Oca; i napokon nam užiže u srcu nježnu i sinovsku ljubav.

170. Neću se zaustavljati da ovu istinu dokazujem razlozima. Ograničit ću se samo na to da iznesem jednu povijesnu crticu koju sam čitao u životu časne majke Janje od Isusa, redovnice dominikanke, koja je živjela u samostanu Langeac, u pokrajini Auvergne, i tu umrla na glasu svetosti godine 1634. Kad je ona jednom, još u sedmoj godini života, trpjela strašne duševne muke, čula je glas koji je rekao: »Ako se želiš osloboditi svih ovih muka i zaštititi protiv svih svojih neprijatelja, čim prije se učini ropkinjom Isusa i njegove Presvete Majke.« Netom se vrati kući, sasvim se u svojstvu ropkinje predala Isusu i njegovoj Presvetoj Majci, premda nikad prije nije ni znala kakva je to pobožnost; i našavši gvozden lančić, opasa ga sebi oko bokova, te ga je nosila do smrti. Čim je to učinila, prestadoše joj sve muke i skrupule te osjeti velik mir i veselje u srcu. To ju je navelo da pouči u toj pobožnosti više drugih pobožnih osoba, koje su u njoj veoma napredovale. Među ostalim bio je i don Oliver, utemeljitelj Sjemeništa sv. Sulpicija, i više drugih svećenika i crkvenih ljudi istog Sjemeništa. Jednoga dana prikaže joj se Presveta Djevica i stavi joj oko vrata zlatan lanac, da joj pokaže svoju radost što je postala ropkinjom njezina Sina i njezinom. A sv. Cecilija, koja je pratila Presvetu Djevicu, nadoda ove riječi: »Blago vjernim sužnjima nebeske Kraljice, jer će uživati pravu slobodu. U tvom sužanjstvu živjeti, to je sloboda!«

7. Ova pobožnost donosi našemu bližnjemu velike koristi

171. Sedmi poticaj. Još nas jedan poticaj sili da prigrlimo tu pobožnost. Taj je što ona donosi našemu bližnjemu velika dobra. Zaista, ovom vježbom iskazujemo svome bližnjemu ljubav na uzvišen način: mi mu darujemo, preko Marijinih ruku, što god imamo najdražega, to jest naknadnu i isprosnu vrijednost svih svojih dobrih djela, ne izuzimajući ni najmanje dobre misli, ni najmanje patnje, te pristajemo da Presveta Djevica sve zadovoljštine, što smo ih stekli ili ćemo ih steći do smrti, upotrijebi po svojoj volji ili za obraćanje grješnika ili za oslobođenje duša iz čistilišta. Ne znači li to savršeno ljubiti bližnjega? Nije li to biti pravi Isusov učenik koji se poznaje po ljubavi (usp. Iv 13, 35)? Nije li to sredstvo kojim obraćamo grješnike, bez straha od ispraznosti, i kojim oslobađamo duše iz čistilišta, ne radeći skoro ništa preko onoga što smo dužni po svom staležu?

172. Da shvatimo uzvišenost ovoga poticaja, trebali bismo shvatiti koliko je dobro obratiti grješnika ili osloboditi dušu iz čistilišta: dobro je to neizmjerno, veće negoli stvoriti nebo i zemlju, jer na taj način dovodimo dušu u posjed Boga. Kada bismo ovom vježbom oslobodili kroza sav život i samo jednu dušu iz čistilišta ili obratili i samo jednoga grješnika, zar već i to ne bi bio dovoljan poticaj svakomu, koji iskreno ljubi bližnjega da je prigrli? Ali treba još primijetiti da se svim našim dobrim djelima, kada prođu kroz Marijine ruke, povećava čistoća, a dosljedno i zasluga te naknadna i isprosna vrijednost; zato ona postaju mnogo uspješnija da pomognu dušama u čistilištu da obrate grješnike, negoli bi bila kad ne bi prošla preko djevičanskih i darežljivih Marijinih ruku. Ono malo što darujemo preko Presvete Djevice, bez vlastite volje i iz najnesebičnije ljubavi, to zaista ima silnu snagu da ublaži Božju srdžbu i postigne nam Božje milosrđe. I tko je bio revan u ovoj službi, možda će na smrti vidjeti da je tim sredstvom izbavio više duša iz čistilišta i obratio više grješnika, iako je vršio samo obične poslove svoga staleža. Kojeg li veselja za nj na sudu! Koje li slave u vječnosti!

8. Ova je pobožnost divno sredstvo ustrajnosti

173. Osmi poticaj. Napokon ima još jedan poticaj na ovu pobožnost prema Presvetoj Djevici: ona nam je divno sredstvo da ustrajemo u kreposti i ostanemo vjerni. Jer zbilja, zašto većinom grješnička obraćenja nisu trajna? Zašto se tako lako ponovno pada u grijeh? Zašto većina pravednika, mjesto da napreduju iz kreposti u krepost i stječu nove milosti, gube često i ono malo kreposti i milosti, što su ih imali? Kazao sam prije da je ta nesreća stoga što se čovjek, iako je tako pokvaren, tako slab i tako nepostojan, ipak uzda u sebe, oslanja se na svoje sile i smatra se kadrim sačuvati blago svojih milosti, svojih kreposti i zasluga. A u ovoj pobožnosti povjeravamo Presvetoj Djevici, Djevici vjernoj, sve što imamo i postavljamo je za opću blagajnicu svih naših dobara i naravnih i milosnih. Njezinoj se vjernosti povjeravamo, na njezinu se moć oslanjamo, na njezino se milosrđe i ljubav upiremo, da ona sačuva i poveća naše kreposti i zasluge, usprkos đavlu, svijetu i tijelu, koji se naprežu da nam ih odnesu. Kažimo joj kao dobro dijete svojoj majci i vjeran sluga svojoj Gospodarici: Čuvaj povjereno blago (1 Tim 6, 20). Moja dobra Majko i Gospodarice, priznajem da sam do sada primio tvojim zagovorom od Boga više milosti negoli sam ih zaslužio, i moje me kobno iskustvo uči da ja nosim to blago u posudi odveć krhkoj te da sam jako slab i jako bijedan, pa ga neću moći sačuvati u sebi, jer sam nejak i prezren (Ps 119, 141). Zato primi, molim, na pohranu sve što posjedujem, i sve mi to sačuvaj svojom vjernošću i svojom moću. Što ti čuvaš, ništa neću izgubiti. Ako me ti držiš, ne ću pasti. Ako me ti štitiš, bit ću zaklonjen od svojih neprijatelja.

174. Isto veli sv. Bernard izričitim izrazima, kad nam preporučuje ovu pobožnost: »Ako te ona drži, ne padaš; štiti li te, nemaš straha; vodi li te, ne osjećaš umora; je li ti naklona, sretno stižeš k cilju.«⁴⁹ Sv. Bonaventura, čini se, kaže istu stvar, ali još izrazitije: »Presveta Djevica, kaže on, ne samo da se zadržava u punom zboru svetih, nego ona također uzdržava i čuva svete u njihovoj punini, da se ta punina ne umanji. Ona priječi da se njihove kreposti rasprše, da im zasluge ne propadnu, da im se milosti ne izgube: da im đavli ne naškode; napokon, ona zadržava našega Gospodina da ne kazni grješnike.«⁵⁰

175. Presveta Djevica je Djevica vjerna, koja svojom vjernošću Bogu, popravlja štete što ih je prouzrokovala nevjerna Eva svojom nevjernošću. Ona postiže vjernost Bogu i ustrajnost u dobru svima koji se nje drže. Stoga neki svetac⁵¹ uspoređuje Gospu s jakim sidrom, koje njezine štovatelje drži i priječi im da ne bi doživjeli brodolom na uzburkanom moru ovoga svijeta, gdje toliko osoba propada upravo stoga što se nisu privezale uz ovo jako sidro: »Mi privezujemo – veli taj svetac – svoje duše uz nadu u te kao uz čvrsto sidro.« Svi sveci koji su se spasili, držali su se Marije što su mogli više, da uzmognu ustrajati u kreposti, a na to su poticali i druge. Blago, dakle, kršćanima, tisuću puta blago koji je se sada drže vjerno i potpuno kao jakoga sidra. Sav nered ovoga svijeta ne će ih potopiti niti im upropastiti njihovo nebesko blago. Blago svima koji uđu u tu pravu Noevu korablju! Ne će im naškoditi potopne vode grijeha, koje utapaju toliko svijeta, jer: Tko sa mnom radi, taj ne griješi (Sir 24, 22), veli Marija s Božanskom Mudrošću. Blago nevjernoj djeci nesretne Eve ako se drže Majke i Djevice vjerne, koja ostaje vjerna, jer ne može sebe zanijekati (usp. 2 Tim 2, 13) i koja uvijek ljubi one koji nju ljube. Ljubi ih ne samo čuvstvenom nego i stvarnom i uspješnom ljubavlju te im velikim obiljem milosti priječi da bi nazadovali u kreposti ili pali na putu gubeći milost njezina Sina.

176. Ova dobra Majka prima uvijek, iz čiste ljubavi, sve što joj predajemo na pohranu. I kada što jednom primi kao blagajnica, ona je po pravdi dužna da nam to čuva prema ugovoru pohrane, sasvim onako kao kad bih ja nekomu povjerio na pohranu tisuću talira, taj bi bio dužan da mi ih čuva, pa ako bi se njegovim nemarom izgubilo mojih tisuću talira, on bi s potpunim pravom bio odgovoran za to. Ali ne, nikada vjerna Marija ne će pustiti da se njezinim nemarom izgubi što joj se povjeri. Nebo će i zemlja prije proći, nego će ona biti nemarna i nevjerna prema onima koji joj se povjere.

177. Bijedna djeco Marijina! Vaša je slaboća skrajna, vaša je nepostojanost velika, vaše je dno sasvim pokvareno. Treba priznati, i vi proizlazite iz iste pokvarene gomile Adamovih i Evinih sinova. Ali ne klonite zato duhom, nego se utješite i radujte se. Evo vas učim tajnu, tajnu koju ne poznaje skoro nijedan kršćanin, pa ni oni najpobožniji. Ne ostavljajte svoga zlata ni svoga srebra u svojim kovčezima, koje je opaki duh razvrgnuo te vas okrao, jer su odveć maleni i odveć stari, pa se ne bi moglo u njima sačuvati tako veliko i dragocjeno blago. Ne lijevajte čiste i bistre vode s izvora u svoje posude sasvim pokvarene i zaražene grijehom. Ako u njima i nema više grijeha, još je tu njegov zadah i voda će njime zaudarati. Ne točite svoga dobroga vina u svoje stare bačve, koje je napunjalo slabo vino, jer to bi vam ga pokvarilo, a lako da vam i isteče.

178. Premda ne razumijete, o predodređene duše, govorit ću još otvorenije. Nemojte zlato svoje ljubavi, srebro svoje čistoće, vodu nebeskih milosti, vino svojih zasluga i kreposti, povjeravati prošupljenoj vreći, starom i razlupanom kovčegu, oštećenoj i pokvarenoj posudi, kakvi i jeste. Inače će vas orobiti lupeži, to jest đavli koji traže i vrebaju dan i noć, zgodan čas da to učine. Inače ćete rđavim zadahom svoga sebeljublja, samodostatnosti i svoje volje pokvariti sve što vam Bog udijeli najčistijega. Stavite radije i sakrijte u Marijino krilo i Marijino srce sve svoje blago, sve svoje milosti i kreposti: ona je »posuda duhovna, posuda poštovana, posuda uzorne pobožnosti.« Otkad se je Bog sam zatvorio u ovu posudu sa svim svojim savršenstvima, ona je postala sasvim duhovna i duhovni stan najduhovnijih duša. Postala je posuda poštovana i časno prijestolje najviših vječnih poglavica; uzorna posuda pobožnosti i najslavnije boravište utjehe, milosti i kreposti; postala, napokon, bogata kao kuća zlatna, jaka kao toranj Davidov i čista kao toranj bjelokosni.

179. Oh, sretan li je onaj koji je sve predao Mariji i koji se Mariji u svemu i sasvim povjerio te u njoj izgubio! On je sav Marijin, a Marija je sva njegova. On može slobodno reći s Davidom: Ova je postala za me (usp. Ps 119, 56 – prema Vulgati), to jest Marija je stvorena za me. Ili s ljubljenim učenikom: Uzeh je k sebi (Iv 19, 27), to jest: primih je za sve svoje dobro. Ili s Isusom: Sve moje pripada tebi; sve tvoje pripada meni (Iv 17, 10).

180. Ako koji kritičar, koji ovo pročita, umisli da ja ovdje od pretjerane pobožnosti prenaglašavam, on me – jao! – ne razumije, ili jer je tjelesan čovjek pa mu ne prijaju duhovne stvari, ili jer je čovjek svjetovan koji ne može primiti Duha Svetoga, ili jer je ohol prosuđivač koji osuđuje ili prezire sve što ne razumije. Ali mene razumiju duše koje se nisu rodile ni od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego od Boga (usp. Iv 1, 13) i Marije, i ovo im se sviđa; a za njih i pišem sve ovo.

181. Međutim, nastavljajući svoj prekinuti govor, kažem i jednima i drugima da je božanska Marija najplemenitija i najdarežljivija od svih pukih stvorova, pa ne pušta nikome da je nadvlada u ljubavi i darežljivosti. Ona za jaje, veli neki svetac, vola daje; to jest za onu malenkost koju joj darujemo, daje nam mnogo od onoga što je primila od Boga. Stoga, ako se koja duša daruje njoj bez ograničenja, i Marija se njoj dariva neograničeno. Samo, naše pouzdanje u Mariju ne smije biti preuzetno, nego treba da sa svoje strane nastojimo steći kreposti i ukrotiti svoje strasti.

182. Neka, dakle, vjerne sluge Presvete Djevice slobodno reknu sa svetim Ivanom Damašćanskim: »Uzdajući se u te, Bogorodice, spasit ću se; pod tvojom obranom njega se ne ću bojati; s tvojom ću pomoći potući svoje neprijatelje i natjerati ih u bijeg: jer pobožnost prema tebi je spasonosno oružje što ga Bog daje onima koje hoće spasiti« (Ivan Damašćanski, Govor o Navještenju).