Rasprava o pravoj pobožnosti prema Presvetoj Djevici - DRUGIDIO. ŠTOVANJE MARIJE U CRKVI

• 
• 

 

D R U G I D I O

ŠTOVANJE MARIJE U CRKVI

1 . P o g l a v l j e

TEMELJNE TEOLOŠKE ISTINE O POBOŽNOST

PREMA PRESVETOJ DJEVICI

60. Dosad sam nešto govorio o potrebi pobožnosti prema Presvetoj Djevici, a sada mi je reći u čemu se ova pobožnost sastoji. To ću učiniti, s pomoću Božjom, pošto iznesem nekoliko temeljnih istina²² koje će osvijetliti ovu veliku pobožnost koju hoću objaviti.

1. Isus Krist je zadnji cilj pobožnosti prema Presvetoj Djevici

61. Prva istina. Isus Krist, naš Spasitelj, pravi Bog i pravi čovjek, treba biti vrhovni cilj svih naših pobožnosti, inače bi one bile krive i lažne. Isus Krist je Alfa i Omega (Otk 1, 8) početak i svršetak svih stvari (usp. Otk 21, 16). Mi se trudimo, kako kaže Apostol, jedino oko toga da svakog čovjeka učinimo savršenim u Isusu Kristu (usp. Ef 4, 13) jer jedino u njemu stanuje sva punina Božanstva (Kol 2, 9) i sve ostale punine milosti, kreposti i savršenosti. Jer smo jedino u njemu bili blagoslovljeni svakim duhovnim blagoslovom (Ef 1, 3). Jer je on naš jedini Učitelj, koji nas treba učiti; naš jedini Gospodar, o kojem imamo ovisiti; naša jedina Glava, s kojom moramo biti sjedinjeni; naš jedini uzor, kojemu se trebamo upriličiti; naš jedini liječnik, koji će nas izliječiti; naš jedini pastir, koji će nas hraniti; naš jedini put, koji nas treba voditi; naša jedina istina, u koju moramo vjerovati; naš jedini život, koji nas treba oživljavati te u svim stvarima, naše jedino sve, koje nam ima biti dovoljno. Nijedno drugo ime pod nebom nije nam dano kojim bismo se mogli spasiti (usp. Dj 4, 12), osim imena Isusova. Bog nam nije stavio drugog temelja našega spasa, naše savršenosti i naše slave nego samo Isusa Krista. Svaka zgrada, koja nije postavljena na taj kamen temeljac, utemeljena je na pomičnom pijesku i sigurno će se oboriti prije ili kasnije. Svaki vjernik, koji nije s Isusom sjedinjen kao lozova mladica s panjem, otpast će, osušit će se i ne će biti ni za što drugo nego da se baci u vatru (usp. Iv 15, 6). Ako smo u Isusu Kristu i Krist u nama, ne treba nam se bojati osude (usp. Rim 8, 39). Ni anđeli s neba, ni ljudi na zemlji, ni đavli pakleni niti ikoje drugo stvorenje, ne može nam nauditi jer nas ne može rastaviti od ljubavi Božje, koja je u Isusu Kristu (usp. Rim 8, 39). Po Isusu, s Isusom i u Isusu možemo sve: povratiti svu čast i slavu Ocu, u jedinstvu Duha Svetoga te sami postati savršeni i našemu bližnjemu biti miomiris vječnoga života.

62. Ako, dakle, promičemo ozbiljnu pobožnost prema Presvetoj Djevici, to je jedino zato da promaknemo pobožnost prema Isusu Kristu. To je jedino zato da iznesemo lako i sigurno sredstvo kako naći Isusa Krista. Kad bi pobožnost prema Presvetoj Djevici udaljavala ljude od Isusa Krista, trebalo bi je odbaciti kao đavolsku varku. Ali ova pobožnost, ne samo da ne udaljuje ljude od Isusa Krista, nego nam je još potrebna da ga uzmognemo savršeno naći, nježno ga ljubiti i služiti mu vjerno, kao što sam to već pokazao i o čemu će biti govora još malo kasnije.²³

63. Sad se časkom obraćam tebi, mili moj Isuse, da se ljubazno potužim tvome božanskom Veličanstvu što većina kršćana, pa i najmudrijih, ne poznaju nužne veze koja postoji između tebe i tvoje svete Majke. Ti si, Gospodine, ufijek s Marijom, a Marija uvijek s tobom. Ona ne može biti bez tebe, inače Bi prestala biti ono što jest. Ona je tako milošću preobražena u te da ne živi više ona, da nije više ona. Ti sam, moj Isuse, živiš i kraljuješ u njoj, savršenije nego u svim anđelima i blaženima. Ah, kad bi ljudi znali slavu i ljubav koju primaš u ovom divnom stvoru, sasvim bi drukčije mislili o tebi i o Mariji. Ona je tako usko s tobom sjedinjena da bi se lakše moglo rastaviti svjetlo od sunca i vrućina od vatre. Reći ću i više: lakše bi se mogli rastaviti od tebe svi anđeli i sveci, negoli božanska Marija jer te ona ljubi žarče i slavi savršenije negoli svi tvoji ostali stvorovi zajedno.

64. Prema tome, moj ljubljeni Učitelju, nije li čudno i žalosno vidjeti koliko je neznanje i tama kod ljudi ovdje na zemlji s obzirom na tvoju svetu Majku? Ne govorim toliko o idolopoklonicima i poganima, koji ne poznavajući tebe, ni najmanje se ne brinu upoznati je. Ne govorim ni o hereticima ni o raskolnicima, koji ne nastoje biti pobožni tvojoj svetoj Majci, budući da su se odijelili od tebe i od tvoje svete Crkve. Nego govorim o kršćanima katolicima, pače i o nikim katoličkim naučiteljima, koji su pozvani druge poučavati u istinama, a sami ne poznaju tebe niti tvoju Majku doli samo spekulativno, suho, neplodno i hladno. Ta gospoda²⁴ samo rijetko govore o tvojoj svetoj Majci i o pobožnosti koju smo dužni imati prema njoj jer se boje, kako oni to vele, da je ne bi ljudi zloupotrijebili te da se ne bi nanijela uvreda tebi kad bi se odviše častila tvoja sveta Majka. Ako oni vide ili čuju kojega štovatelja Presvete Djevice gdje o pobožnosti prema ovoj dobroj Majci govori nježno, snažno i uvjerljivo, kao o sigurnom sredstvu bez varke, kao o prečacu bez pogibelji, kao o neokaljanom putu bez nesavršenosti i kao o čudesnoj tajni da tebe nađemo i savršeno uzljubimo, oni onda dignu graju protiv njega i s tisućama raznih razloga dokazuju mu da ne treba toliko govoriti o Presvetoj Djevici, da ima velikih zlouporaba u ovoj pobožnosti te da ih treba marno odstraniti i da treba radije govoriti o tebi nego nagovarati svijet na pobožnost prema Presvetoj Djevici, koju svijet već ionako dosta ljubi. Čuje se i njih kadikad govoriti o pobožnosti prema tvojoj Presvetoj Majci, ali ne da je šire i promiču, nego da uklone iz nje tobožnje zloupotrebe. Uza sve to, međutim, ta su gospoda bez bogoljubnosti i nježne pobožnosti i prema tebi jer su takvi prema Mariji te smatraju Ružarij, škapular, krunicu, za pobožnosti koje pristaju ženicama i neznalicama i bez kojih se može spasiti. Ako li njima upadne u ruke koji štovatelj Presvete Djevice, koji moli svoju krunicu ili obavlja koju drugu pobožnost njoj u čast, odmah mu promijene dušu i srce: umjesto Krunice savjetovat će mu da izmoli sedam psalama, umjesto na pobožnost prema Presvetoj Djevici, poticat će ga na pobožnost prema Isusu Kristu. O moj ljubljeni Isuse, jesu li ti ljudi tvoga duha? Dopada li ti se što tako rade? Je li tebi ugodno kad ne nastojimo svim silama ugoditi tvojoj Majci, bojeći se da to tebi nije drago? Pobožnost prema tvojoj svetoj Majci, zar je zapreka pobožnosti prema tebi? Zar ona pripisuje sebi čast koja joj se iskazuje? Je li se ona odijelila od tebe? Zar je ona tuđinka, koja s tobom nema nikakve veze? Zar je to tebi mrsko, kad joj se hoćemo dopasti? Dijelimo li se ili udaljujemo li se od tvoje ljubavi, kad se predajemo Mariji i kad nju ljubimo?

65. Međutim, moj ljubljeni Učitelju, strašnom li sljepoćom kažnjavaš oholost tih mudraca! Sve da je istinito što sam netom rekao, ni tada većina tih mudraca ne bi više udaljavala svijet od pobožnosti prema tvojoj Presvetoj Majci, niti bi gore hladili u dušama štovanje prema njoj. Sačuvaj me, Gospodine, sačuvaj me da ne mislim i ne radim kao oni, nego mi udijeli dijelić osjećaja zahvalnosti, cijene, štovanja i ljubavi što je ti gajiš prema svojoj svetoj Majci da te to više ljubim i slavim, što te iz bližega nasljedujem i slijedim.

66. Kao da do sada još nisam ništa rekao na čast tvoje svete Majke, udijeli mi milost da je dostojno hvalim: »Učini da ti dostojno hvalim Majku«²⁵, usprkos svih njezinih neprijatelja, koji su i tvoji, i da im zaviknem glasno sa svecima: »Neka se nitko ne nada dobiti milosrđe od Boga, tko vrijeđa njegovu svetu Majku.«²⁶

67. A da postignem od tvoga milosrđa pravu pobožnost prema tvojoj svetoj Majci i da njom nadahnem svu zemlju, podaj mi žarku ljubav prema tebi i primi u tu svrhu vruću molitvu koju ti upravljam sa svetim Augustinom²⁷ i s tvojim iskrenim prijateljima: »Ti si Krist, moj sveti otac, moj milostivi Bog, moj veliki kralj, moj dobri pastir, moj jedini učitelj, moj predobri pomoćnik, moj prekrasni miljenik, moj živi kruh, moj vječni svećenik, moj vođa u domovinu, moje pravo svjetlo, moja sveta slast, moj put koji me upravlja, moja prejasna mudrost, moja čista prostodušnost, moj slatki mir, moja svekolika sigurnost, moja lijepa baština, moj vječni spas. Kriste Isuse, ljubezni Bože, zašto sam ljubio, zašto želio kroz sav svoj život išta osim tebe, Isusa, svoga Boga? Gdje sam bio, kad nisam mislio na te? O vi, sve želje srca moga, barem odsada usplamtite i gorite za Gospodinom Isusom. Poletite, dosta ste okasnile. Žurite se za ciljem kojem idete. Svojski tražite onoga koga tražite. Isuse, proklet bio koji tebe ne ljubi i gorčine se napunio koji tebe ne voli. O slatki Isuse, nek te ljubi, nek u tebi uživa, nek se za tobom zanosi svaka dobra duša, posvećena tvojoj hvali. Bože srca moga i baštino moja. Isuse Kriste, neka moje srce umre sebi i ti budi život moj! Neka se u mojoj duši užeže živi plamen tvoje ljubavi i razgori se u savršenu vatru! Nek plamsa uvijek na žrtveniku moga srca! Nek zapali svu moju nutrinu i bukti do dna moje duše. Na dan svog svršetka neka dođem k tebi skončan od tvoje ljubavi. Amen.« Htio sam donijeti na latinskom ovu divnu molitvu svetoga Augustina kako bi je osobe, koje znaju taj jezik, izgovarale svakoga dana, moleći od Boga ljubav Isusovu koju tražimo preko Presvete Marije.

2. Mi pripadamo Isusu i Mariji u svojstvu robova

68. Druga istina. Iz našega odnosa prema Isusu, možemo zaključiti da mi nismo svoji, kako veli Apostol, nego sasvim Isusovi, kao njegovi udovi i njegovi robovi, koje je on kupio neizmjerno skupo, svom cijenom svoje krvi. Prije krštenja pripadali smo đavlu kao njegovo roblje. No, krštenje nas je učinilo pravim robovima Isusa Krista te više ne smijemo živjeti, raditi i umirati nego samo da donesemo rod ovome Bogočovjeku, da ga slavimo u svom tijelu i učinimo kraljem svoje duše jer smo njegova tekovina, njegov stečeni narod i njegova baština (usp. Rim 7, 14). Iz istog nas razloga Duh Sveti uspoređuje sa stablima posađenima uz vode milosti (usp. Ps 1, 3), na polju Crkve, koja imaju donijeti plodove u svoje vrijeme; s lozovim mladicama, kojima je panj Isus Krist, a koje trebaju uroditi biranim grožđem; sa stadom, kojemu je pastir Isus Krist, a koje se treba umnožiti da daje mlijeka; s rodnom zemljom, koju Bog obrađuje, a u kojoj se sjeme množi i rodi tridesetostruko, šezdesetostruko, stostruko. Isus Krist je prokleo nerodnu smokvu i osudio nekorisnoga slugu koji nije iskoristio svoj talenat. Sve nam to dokazuje da Isus želi od nas nevoljnika dobiti nešto: plod naših dobrih djela. Jer ta dobra djela pripadaju samo njemu: Stvoreni za dobra djela u Kristu Isusu (usp. Ef 2, 10). Te riječi Duha Svetoga pokazuju da je Isus Krist jedini početak i da ima biti jedina svrha svih naših dobrih djela te da mu imamo služiti ne samo kao najamnici nego i kao robovi ljubavi. Da to objasnim.

69. Dva su načina na zemlji na koja netko može pripadati drugome ili zavisiti o njegovoj vlasti: jednostavna služba i robovanje – prema tome imamo i nazive: sluga i rob. U običnoj se službi među kršćanima jedan obveže služiti drugome kroz neko vrijeme, za ugovorenu plaću ili za neku nagradu. U ropstvu je čovjek potpuno zavisan o drugome za svega svoga života te mora služiti svoga gospodara ne očekujući za to nikakve plaće ni nagrade kao neka od njegovih živina nad kojom on ima pravo života i smrti.

70. Ropstvo je trovrsno: naravno, prisilno i dragovoljno. Na prvi su način svi stvorovi robovi Božji: Jahvina je zemlja i sve na njoj (Ps 24, 1). Na drugi način: đavli i osuđenici, a na treći: pravednici i sveci. Dragovoljno ropstvo je najsavršenije i najslavnije za Boga koji gleda srce, koji ispituje srce i koji se naziva Bogom srdaca ili ljubazne volje pa se zaista tim dragovoljnim robovanjem priklanjamo Bogu i njegovoj službi više nego ičemu na svijetu, sve kad nas narav i ne bi obvezivala na to.

71. Potpuna je razlika između sluge i roba:²⁸

a) sluga ne daje svome gospodaru sve što jest, sve što ima i sve što može dobiti preko drugoga i sam po sebi, a rob se predaje svome gospodaru potpuno, sa svim što ima i što može dobiti, bez ikakve iznimke;
b) sluga zahtijeva plaću za svoju službu gospodaru, a rob ne može ništa iziskivati, makar radio ne znam kako postojano, vješto i naporno;
c) sluga može ostaviti svoga gospodara kad god hoće ili barem kad isteče rok njegove službe, a rob nema prava ostaviti svoga gospodara kad zaželi;
d) gospodar nema prava nad životom i smrću svoga sluge pa kad bi ga ubio kao kakvo tovarno živinče, počinio bi nepravedno ubojstvo, a gospodar, po zakonima o ropstvu, ima pravo nad životom i smrću roba pa ga može prodati kome hoće ili ubiti – s dopuštenjem govoreći – kao svoga konja;
e) napokon, sluga stoji u službi gospodarevoj za neko vrijeme, a rob zauvijek.

72. Ništa u životu ne dovodi čovjeka u veće vlasništvo drugoga negoli ropstvo. Jednako tako, u kršćanskom životu nema ništa što bi nas učinilo potpunijom svojinom Isusa Krista i njegove presvete Majke negoli dragovoljno ropstvo po primjeru samoga Isusa Krista, koji je za našu ljubav uzeo obličje roba (usp. Fil 2, 7) i svete Djevice, koja se je nazvala službenicom i ropkinjom Gospodnjom (usp. Lk 1, 38). Apostol se s ponosom naziva servus Christi²⁹(usp. Rim 1, 1; Gal 1, 10). I kršćani su više puta u Svetom pismu nazvani servi Christi (usp. 1 Kor 7, 22), a riječ servus, kako je ispravno opazio jedan veliki čovjek, nekada je značila rob jer još nije bilo slugu u današnjem smislu, budući da su gospodarima služili samo robovi ili slobodnjaci. Zato se je Katekizam svetoga tridentinskog sabora, da ukloni od nas svaku sumnju kao da ne bismo bili robovi Isusa Krista, izrazio jasnim izrazom, nazivajući nas mancipia Christi29 – Kristovi robovi. Kad je tomu tako:

73. Ja kažem da moramo pripadati Isusu Kristu i služiti mu, ne samo kao sluge najamnici, nego kao dragovoljni robovi, koji se iz velike ljubavi daruju i posvećuju njegovoj službi u svojstvu robova, radi same časti što njemu pripadaju. Prije krštenja bili smo robovi đavla. Krštenje nas je učinilo Isusovim robovima. Prema tome, kršćani su nužno ili robovi đavla ili robovi Isusovi.

74. Što kažem o Kristu apsolutno, to govorim o Presvetoj Djevici relativno jer je nju Isus Krist izabrao za nerazdruživu drugaricu svoga života, svoje smrti, svoje slave i svoje moći na nebu i na zemlji te joj dao, svojom milošću, sva prava i povlastice svoga Veličanstva što ih on ima po svojoj naravi. Sve što Bogu ide po naravi, to Mariju ide po milosti, vele sveci.³⁰ Tako da njih dvoje, po njihovim riječima, imaju iste podložnike, sluge i robove, budući da imaju istu volju i istu moć.³¹

75. Možemo, dakle, prema mnijenju svetaca i mnogih velikih ljudi, nazivati se i učiniti se robovima ljubavi Presvete Djevice da tako budemo savršenije robovi Isusa Krista. Presveta je Djevica sredstvo kojim se naš Gospodin poslužio da dođe k nama. Ona je također sredstvo kojim se je nama poslužiti da dođemo k njemu jer ona nije kao drugi stvorovi koji bi nas, da im se priljubimo, radije udaljavali od Boga nego približavali k njemu. Naprotiv, Marijina je najveća težnja da nas sjedini s Isusom, svojim Sinom, a Sinovljeva je najveća težnja da dođemo k njemu po njegovoj svetoj Majci. Dapače, na taj ga način častimo i ugađamo mu, kao što bi netko počastio kralja i ugodio mu kad bi se, htijući postati na savršeniji način kraljev podložnik i rob, proglasio kraljičinim robom. Eto tako kažu sveti Oci, a za njima sv. Bonaventura da je Presveta Djevica put kojim ćemo doći k našem Gospodinu: »Put kojim dolazimo Kristu jest približavanje k njoj.«³²

76. Osim toga, Presveta je Djevica Kraljica i Vladarica neba i zemlje, kako sam već spomenuo: »Gle, Božjoj je vlasti sve podložno, pa i Djevica, a vlasti je Djevice sve podložno, pa i sam Bog«³³ – kažu sv. Anselmo, sv. Bernard, sv. Bernardin i sv. Bonaventura. Pa zar njoj nisu svi stvorovi podložnici i robovi? Nije li razložno da kad ima toliko prisilnih robova, ima i onih iz ljubavi, koji je drage volje izabiru za svoju vrhovnu Gospodaricu kao njezini robovi? Što, zar će ljudi i đavli imati svojih dragovoljnih robova, a Marija ih ne će imati? Svaki kralj smatra svojom čašću ako kraljica, njegova drugarica, ima robove s vlašću nad njihovim životom i smrću jer čast i vlast kraljeva ujedno je i čast i vlast kraljičina, a zar onda možemo i pomisliti da i naš Gospodin ne bi bio zadovoljan, ako ima svojih robova i njegova Presveta Majka, koju je on kao najbolji Sin, koji je ikada postojao, učinio dionicom sve svoje vlasti? Zar Isus manje štuje i ljubi svoju Majku negoli Ahasver Esteru ili Salomon Bat-Šebu (usp. Est 5, 6 i 1 Kr 2, 19)?

77. Nego, kamo me to vodi moje pero? Zašto se toliko zadržava dokazujući tako jasnu stvar? Ako se tko ne će zvati sužnjem Presvete Djevice, pa neka se ne zove! Samo neka on bude i neka se zove sužnjem Isusa Krista! Tako će biti sužanj i Presvete Djevice jer je Isus plod i slava Marijina. A upravo to savršeno radimo u pobožnosti o kojoj ću govoriti poslije.

3. Trebamo se isprazniti od svega zla koje je u nama i obući novoga čovjeka, Isusa Krista

78. Treća istina. Naša najbolja djela redovito okalja i pokvari naše opako dno duše. Kad netko ulije čistu i bistru vodu u posudu koja zaudara ili vino u bačvu koju je iznutra pokvarilo drugo vino, što je prije u njoj bilo, tada se bistra voda i zdravo vino pokvare jer lako upijaju neugodan miris. Isto tako, kad Bog stavi svoje milosti i rose nebeske ili dobro vino svoje ljubavi u posudu naše duše, pokvarene istočnim i osobnim grijehom, tada njegove darove redovito pokvari i okalja opaki kvasac i opaki talog što ga je grijeh ostavio u nama. Tada tim zadahom odišu naša djela, pače i ona koja potječu iz najuzvišenijih kreposti. Da bismo postigli savršenost, koja se stječe samo u sjedinjenju s Isusom Kristom, vrlo je važno da se ispraznimo od onoga što je zlo u nama, inače će nas naš Gospodin, koji je neizmjerno čist i koji neizmjerno mrzi svaku i najmanju mrlju na duši, odbaciti od svojih očiju te se ne će s nama sjediniti.

79. Da se ispraznimo od samih sebe, treba nam najprije svjetlom Duha Svetoga dobro upoznati svoje opako dno, svoju nesposobnost za ikakvo dobro potrebno za spasenje, svoju slabost u svim stvarima, svoju trajnu nesposobnost, svoju nedostojnost ijedne milosti i svoju posvemašnju zloću. Grijeh našega prvog oca sve nas je gotovo posve pokvario, ukiselio, naduo i zagorčio, kao što kvas ukiseli, nadme i ukvasa sve tijesto u koje se stavi. Osobni grijesi, koje smo počinili, bili to smrtni ili lagani, ma koliko bili oprošteni, uvećali su našu požudu, našu slaboću, našu nepostojanost i pokvarenost te ostavili zle ostatke u našoj duši. Naša su tjelesa tako iskvarena da ih Duh Sveti (usp. Ps 51, 7; Rim 6, 6) naziva grješnim tjelesima, koja su podložna tisućama i tisućama bolesti, svakoga se dana kvare i u njima se zameće samo šuga, crvi i trulež. Naša duša, sjedinjena s tijelom, postala je tako tjelesna da je nazvana tijelom: Svako se tijelo na zemlji izopačilo (Post 6, 12). Naša je baština samo oholost i zaslijepljenost u duhu, okorjelost u srcu, slaboća i nepostojanost u duši, požuda, pobuna strasti i bolesti u tijelu. Mi smo po naravi oholiji od paunova, prilijepljeni smo uza zemlju više od zapuhača, gadniji smo od jaraca, zavidniji od zmija, proždrljiviji od svinja, ljući od tigrova, ljeniji od kornjača, slabiji od trstika i nestalniji od vjetrokoza. Svoga u sebi nemamo ništa osim ništavilo i grijeh te ne zaslužujemo drugo nego Božju srdžbu i vječni pakao (usp. Ef 2, 3).

80. Prvo, treba li se onda čuditi što naš Gospodin kaže da se onomu, koji

hoće njega slijediti, valja odreći sebe i mrziti sama sebe, da će oni koji ljube svoj život, izgubiti ga, a da će ga spasiti oni koji ga mrze (usp. Mt 6, 24). Ova neizmjerna Mudrost, koja ne daje svojih zapovijedi bez razloga, naređuje mrziti same sebe jer smo jako dostojni mržnje. Ništa nije tako dostojno ljubavi kao Bog, a ništa tako dostojno mržnje kao mi sami.

81. Drugo, da se ispraznimo od samih sebe, treba nam također umirati samima sebi, tj. treba nam se odricati djelovanja naših duševnih moći i naših tjelesnih osjetila. Moramo gledati kao da ne gledamo, slušati kao da ne čujemo ništa, služiti se stvarima ovoga svijeta kao da se njima i ne služimo (usp. 1 Kor 7, 31). To sveti Pavao naziva svakidašnjim umiranjem: Iz dana u dan umirem (1 Kor 15, 31). Ako pšenično zrno ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo (usp. Iv 12, 24) i ne donosi dobra ploda. Ako ne umremo samima sebi i ako nas naše najsvetije pobožnosti ne vode u tu potrebnu i plodnu smrt, ne ćemo donijeti vrijedna ploda. Naše bi nam pobožnosti postale nekorisne i sva bi naša pravedna djela zaprljalo (usp. Iz 1, 3) naše sebeljublje te naša vlastita volja. U tom bi se slučaju Bogu gadile naše najveće žrtve i naša najbolja djela koja bismo mogli učiniti, a na svojoj smrti našli bismo se praznih ruku s obzirom na kreposti i zasluge. Tako ne bismo imali iskre čiste ljubavi, koja se podjeljuje samo dušama koje su umrle sebi i kojih je život sakriven s Kristom u Bogu (usp. Kol 3, 3).

82. Treće, od svih pobožnosti prema Presvetoj Djevici, treba nam odabrati onu koja nas najviše navodi na ovo umiranje samima sebi jer je ta najbolja i najposvetnija. Da, ne smijemo držati da je zlato sve što sja, niti da je med sve što je slatko, niti što je lako učiniti i što obavlja najveći dio ljudi da je to najposvetnije. Koliko god ima prirodnih tajni pomoću kojih možemo izvršiti neke prirodne radnje u kratko vrijeme, s malim troškom i lako, isto tako ima i tajni u redu milosti, pomoću kojih možemo izvršiti nadnaravna djela za kratko vrijeme, lako i ugodno: isprazniti se od samih sebe, napuniti se Bogom i postati savršeni. Vježba što je namjeravam objaviti jest jedna od tih tajni milosti, koju ne poznaje velik broj kršćana, koju poznaje samo mali broj bogoljubnika, a još je kudikamomanje onih koji je vrše i kojima ide u slast. No prije negoli započnem objavljivati tu vježbu, evo četvrte istine koja slijedi iz treće.

4. Marija svojom majčinskom ulogom olakšava osobni susret s Kristom

83. Četvrta istina. Savršenije je ne približavati se Bogu sam, bez posrednika, jer je to poniznije. Naše je dno, kako sam pokazao, jako pokvareno ako se oslonimo na svoje vlastite napore, na svoju vještinu i spremu da dođemo k Bogu i ugodimo mu. Stalno će se sva naša dobra djela zamrljati ili će biti od male vrijednosti pred Bogom te ga ne će ganuti da se sjedini s nama i da nas usliša. Jer Bog nam zaista nije bez razloga dao posrednika kod svoga Veličanstva. On je vidio našu nedostojnost i nesposobnost. Bilo mu nas je žao, pa da nam dade pristup k svome milosrđu, priskrbio nam je moguće zagovornike kod svoga Veličanstva. Stoga, ne mariti za te posrednike i približiti se izravno k Božjoj svetosti bez ikakve preporuke, značilo bi nemati poniznosti, nemati poštovanja prema Bogu, toliko visokom i tako svetom. Tko bi tako radio, manje bi držao do Kralja kraljeva nego do zemaljskoga kralja ili kneza, kojemu se ne bismo htjeli približiti bez ikakva prijatelja koji bi za nas govorio.

84. Naš je Spasitelj svojim otkupljenjem postao naš odvjetnik i naš posrednik kod Boga Oca. Po njemu nam se treba moliti sa svom slavnom i vojujućom Crkvom. Po njemu imamo pristup k božanskom Veličanstvu i nikada drukčije ne smijemo preda nj pristupiti nego oslonjeni na Isusove zasluge i obučeni u njih, kao što je mali Jakov stupio pred svoga oca Izaka, obučen u jareće kožice, kako bi primio očev blagoslov (usp. Post 27; 1 Iv 2, 1).

85. A zar nam zbilja ne treba posrednik i kod samoga Posrednika? Je li naša čistoća dosta velika da bismo se mogli s njim sjediniti neposredno i sami po sebi? Nije li on Bog, jednak svome Ocu u svemu, pa dosljedno i svetac nad svecima, jednako dostojan štovanja kao i njegov Otac? Ako je iz neizmjerne ljubavi prema nama postao naš jamac i naš posrednik kod Boga, svoga Oca, da ga ublaži i plati mu što smo mu mi bili dužni, zar zato imamo manje štovanja i straha pred njegovim veličanstvom i njegovom svetosti? Recimo, dakle, otvoreno, sa svetim Bernardom, da nam treba posrednik kod samoga Posrednika i da je božanska Marija najviše kadra ispuniti tu ljubaznu službu. Kao što je Isus došao k nama po njoj, tako i nama pomoću nje treba doći k Isusu. Ako se bojimo izravno ići k Isusu Kristu, Bogu, bilo zbog njegove neizmjerne veličine, bilo zbog naše niskosti, bilo zbog naših grijeha, a mi bez bojazni molimo Mariju, svoju Majku, za pomoć i zagovor: ona je dobra, ona je nježna, ona nema na sebi ništa strogog ni odbojnog, ništa previsokog ni preblistavog. Gledajući je, vidimo našu čistu narav. Ona nije sunce koje bi moglo zabliještiti nas, slabe ljude, svojim jakim zrakama. Nego je lijepa i ugodna kao mjesec koji prima svoje svjetlo od sunca i prilagođuje ga prema našem slabom očinjem vidu. Tako je ljubezna da ne odbija nikoga koji je moli za razgovor, pa ne znam koliki bio grješnik. Jer se, kako kažu sveci, nikad nije čulo, otkad je svijeta svijetom, da se je tko utekao Presvetoj Djevici pouzdano i ustrajno, a da ga je ona odbila. Toliko je moćna da njezine molitve nisu nikada bile odbijene. Dosta joj je pokazati se pred svojim Sinom i pomoliti se: on odmah uslišava, on odmah prima. On ne može nikada odoljeti ljubaznim molbama svoje predrage Majke, sjećajući se uvijek njezina krila koje ga je nosilo i prsiju koja su ga dojila.

86. Sve je, što spomenuh, izvađeno iz djela sv. Bernarda i sv. Bonaventure. Prema njima, preko triju nam se je stepenica popeti do Boga. Prva je stepenica, nama najbliža i najprikladnija za naše sile, Marija; druga je Isus Krist, a treća je Bog Otac. Da dođemo k Isusu, treba ići k Mariji, jer je ona naša posrednica svojim zagovorom. Da dođemo k vječnom Ocu, treba nam ići k Isusu, jer je on naš posrednik otkupljenjem. Toga se reda savršeno držimo u pobožnosti o kojoj ću govoriti kasnije.

5. Nosimo blago milosti u glinenim posudama

87. Peta istina. Vrlo nam je teško, kod naše slaboće i krhkosti, sačuvati u sebi milost i blago koje smo primili od Boga. Jer nosimo to blago, koje vrijedi više od neba i zemlje, u krhkim posudama (2 Kor 4, 7), u raspadljivu tijelu i u slaboj, nestalnoj duši koju svaka sitnica obara i poništava.

88. Jer đavli, ti vješti lupeži, hoće da nas nenadanim napadajem orobe i oplijene. Dan i noć vrebaju zgodan čas za taj posao. Neprestano oblijeću da nas prožderu (usp. 1 Pt 5, 8) i da nam u tren, jednim grijehom, otmu sve milosti i darove što smo ih god mogli dobiti za više godina. Njihova zloća, njihovo iskustvo, njihove zasjede i njihov broj trebaju nam utjerati u kosti silan strah od tolike nesreće, kad znademo da su neke osobe, punije milosti, bogatije krepostima, utvrđenije iskustvom i veće u svetosti, bile iznenađene i nesretno orobljene i oplijenjene. Ah, koliko se je vidjelo libanskih cedara i zvijezda na nebu kako bijedno padaju i gube svu svoju visinu i sav svoj sjaj u jedan tren! Odakle ta čudna promjena? Nije, zaista, od nedostatka milosti, jer ona nikome ne uzmanjkava, nego od nedostatka poniznosti. Te su se osobe držale jačima i sposobnijima nego su bile. Smatrale su se kadrima sačuvati svoje blago. Pouzdavale su se u se i oslonile se na sebe. Držale su svoju kuću dosta sigurnom i svoje kovčege dosta jakima, da mogu sačuvati dragocjeno blago milosti. Zbog toga neosjetljivoga oslanjanja na svoje sile (premda im se činilo da se oslanjaju samo na Božju milost), dopustio je prepravedni Gospodin da budu orobljene, prepustivši ih samima sebi. Jao! Da su bile upoznale divnu pobožnost, koju ću prikazati poslije, bile bi povjerile svoje blago moćnoj i vjernoj Djevici, a ona bi im ga bila sačuvala kao svoje vlasništvo. Dapače, to bi čuvanje smatrala svojom strogom dužnošću.

89. Teško je ustrajati u stanju milosti zbog čudne pokvarenosti svijeta. Današnji je svijet tako pokvaren da ista redovnička srca nužno mrlja, ako ne njegovo blato, a to barem njegova prašina; tako da je neka vrst čuda ako netko ostaje postojan posred ove silne bujice, a da ga ona ne zanese; posred ovoga burnoga mora, a da ga ne potope valovi ili ne orobe gusari i razbojnici; pored ovoga okuženoga zraka, a da se ne zarazi. Djevica, koja je jedina vjerna i kojoj zmija nikada nije mogla ništa, samo ona čini to čudo svima onima koji joj služe koliko bolje mogu.